Hrvatska pjevačica Severina Vučković u nedelju veče zadržana je na srpskoj granici, objavio je beogradski list “Blic”. Zadržača ju je policija, a kako navodi izvor Blica, policija ju je zadržala jer je, tvrde, davala „neke sporne izjave u medijima“.

Nakon razgovora s policijom, Severini je dopušteno da uđe u Srbiju, ali se ona vratila u Hrvatsku.

O svemu se danas oglasila pjevačica.

Njenu izjavu prenosimo u cijelosti:

„Neću u Srbiju dok joj je diktator na vlasti. Tačno je da sam imala bliski susret s organima reda i ćudoređa na hrvatsko-srpskoj granici sa srbijanske strane. U nedjelju oko 19:45 sati došla sam do graničnoj prelaza Bajakovo na srbijanskoj strani sa svojim menadžerom. Trebala sam pjevati na jednom 18. rođendanu.

Međutim, sudbina nije tako htjela. Granični policajac nas je, prilikom pregleda dokumenata, zamolio da stanemo sa strane. Moja srbijanska advokatica zvala je odmah graničnu policiju, ali bezuspješno. Nekoliko sati smo stavljeni sa strane, sjedeći u autu. Onda sam krenula u zgradu granične policije tražeći toalet pa su mi usput rekli da se ‘čekaju inspektori iz republičkog MUP-a koji putuju iz Beograda‘. Shvatila sam da postaje ‘ozbiljno‘.

Prilikom njihovog dolaska oko 22:15 sati, prvo su 45 minuta preturali vrlo detaljno naše vozilo i naše stvari u njemu, kao zadnje sitne švercere. Kao, tražili su oružje. Ja i oružje – svakako. Pitali su me kuda idem i imam li radnu dozvolu za nastup, a potom su me odveli u zgradu policije na razgovor. Ništa sporno u autu nisu našli. Naravno.

Na ispitivanju su mi bez suvišnih pojašnjenja krenuli postavljati pitanja što mislim o Srebrenici, Oluji, zašto sam podržala demonstracije protiv iskopavanja litijuma i napisala da je to Srbija koju volim. Dotakli su se i Jasenovca, a došli su i do Tuđmana. Treba li reći da mi je policajac, u 30-tim godinama, stalno pokušavao objasniti da samo radi svoj posao, jer sam ja javna osoba i imam društveni uticaj pa eto… Na to sam mu rekla da će tek vidjeti taj uticaj kad sutra sve objavim što me ispitivao i kad svi mediji prenesu.

Jadan je stalno izlazio tokom ispitivanja, jer ga neko zvao na telefon, valjda mu davao daljnja uputstva, pa se ovaj vraćao s novim i novim pitanjima. Pitanjima na koja obično istoričari daju odgovore. Kad su me pitali oko Srebrenice, policajac mi je rekao kako je morao guglati što sam govorila dok se vozio prema granici, pa sam ga uputila, kad je već guglao mene, da progugla izjave Milorada Dodika iz 2004. godine u emisiji Senada Hadžifejzovića, kada je rekao ‘Znam što je bilo u Srebrenici, bio je genocid‘.

‘Imate to na YouTubu‘, nježno sam ga pokušala podučiti. Rekla sam mu, kad već gugla, da izgugla i Vučića koji je svojedobno u Glini huškao Srbe i objašnjavao im da je to Srbija. Pitala sam organa reda i zašto nisu uhitili njemačkog kancelara Olafa Šolca nedavno kad im je došao u posjet, budući je Njemačka glasala u Ujedinjenim narodima za rezoluciju o Srebrenici?

Rekla sam mu da im je predsjednik bio Miloševićev ministar informiranja pa ih očito nije dobro informirsao. Potom mi je rekao kako ‘nisam laka za razgovor‘. Nisam im laka? U jednom trenutku sam odlučila prekinuti tu agoniju s organom reda i očito novosrpskog ćudoređa, odnosno tzv. informativni razgovor s nepoćudnim elementom.

Policajac mi je govorio da on, eto, simpatiše Milanovića. Ja sam mu rekla da mi je drago, ali da ja njihovog predsjednika ne. Pa da, ja volim Srbiju. Volim takvu Srbiju gdje 100 hiljada Srba protestuje zbog zaštite okolinei da bi sačuvalo svoju zemlju. A onaj koji je trenutno na čelu Srbije neće mojim maltretiranjem skrenuti pažnju s problema koji more Srbe u Srbiji.

Pokušala sam organu reda objasniti da im je vođa, za kojeg mi reče da je izabran na izborima, najveći ‘ustaša‘ za Srbe. Protjerao je iz države stotinu hiljada Srba koji su pobjegli od njegove politike i ekonomije. Ostatak koji drži u državi, a sada kani trovati litijem, pokorio je kroz medije koje drži u šaci predanije i jače od Putina samog, koji mu je jedan od najvećih uzora.

Kad su me krenuli ispitivati što mislim o silovanim ženama i o tome što su izgnani Srbi iz Hrvatske – ja sam rekla da je svaka žrtva teška, ali da prekidam ovu predstavu i da neću više odgovarati na njihova pitanja, da mi vrati dokumente, jer da na meni neće vježbati silu, jer nisam osoba pogodna za zastrašivanje i da će o svemu ovome sutra čitati u svim medijima.

Rekla sam i da više nikada neću doći u Srbiju dok god joj je na čelu onaj, znate dobro koji. Nekoliko puta me policajac molio da to ne radim, objašnjavao mi da mogu slobodno u Srbiju. Samo sam mu dodala da svojim nadređenima poruči da su ispali glupi, jer će samo postići kontraefekt, a ja od Srbije ne živim… Pitala sam ga i ko je ovo naredio, on me pokušao uvjeriti da je ovo uobičajena redovna kontrola.

Redovna, kažete… Nikad mi se ovako nešto nije dogodilo; ni u Americi, ni Kanadi, ni Švajcarskoj, a pogotovo u zemljama regije, jer me svi smatraju svojom. Pokušala sam im objasniti nekoliko puta da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je verbalni delikt ukinut s ukidanjem komunizma, I da mi je žao svih njih, da ih volim, da su Srbi pošten i dobar narod, ali da im je vlast grozna i da nikad nisam rekla da su Srbi genocidni, nego su to Vučićevi mediji izmisli, kao što izmišljaju laži godinama o svima koji se suprotstavljaju režimu.

I na kraju sam im otpjevala Balaševićevu pjesmu:

„Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo Niko živ se ne sjeća tolikih nesreća za jednog vezira Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira E, tog još nije bilo, mm-mm, ludama je milo, a ostale je stid“

i poručila im:

Vama hitno treba novi Balašević.

Srbijo, volim te… i želim da što prije postaneš demokratska. Ali neću više nikad doći u Srbiju dok vam ovaj ne sjaše s vlasti. Znamo svi dobro koji. A i kakva je to državna vlast kad se boje mog mišljenja?“