Connect with us

KOLUMNE

STAV

Abazović o opremi pronađenoj u Bemaxovom soliteru: Sve rade u “ime države” i “za državu”

„Da bude jasno – dio pronađene opreme, koju koriste samo policija i vojska, služi isključivo za specijalne operacije koje nastaju usljed velikog narušavanja javnog reda i mira“, poručuje Abazović u svom autorskom tekstu

Abazović, Foto: Luka Zeković

Prekjuče su pripadnici Uprave policije (UP) tokom kontrole Bemaxovog solitera pronašli opremu koju koristi samo policija i vojska. Za mnoge građane iznenađenje, a za ponekoga samo potvrda ranijih saznanja i skromna profesionalna satisfakcija. I kako to biva, za Tužilaštvo niko nije odgovoran, jer je to oprema i pirotehnika koju je lice M.M. (bivši policajac) iz “Tigrovog” obezbjeđenja tu privremeno skladištio “potpuno regularno”. Što se kaže – uobičajena praksa je za te ljude da posjeduju pištolje, šok bombe, pancire, naravno i državna obilježja, jer sve rade u “ime države” i “za državu”… Pitanje koje postavljam javno je sljedeće: neka Tužilastvo provjeri ima li policija baš takvu i identičnu opremu? Da li naša Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) ima bijele pancire? Neka vide čemu je ta oprema bila namijenjena i postoji li veza sa nekim događajima od ranije? Ako na ovo daju odgovore (a vjerovatno neće, jer se sa “divljim životinjama” niko ne igra) dosta toga će im biti jasnije.

Sjeća li se još neko one situacije oko državnog udara, kada je Demokratskom frontu (DF) stavljano na teret da ruši državu, jer su u nekom stanu pronađene praćke i druga oprema kojom se trebala preuzeti Skupština, a navodno oružje bačeno je u neko jezero. Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je tada bilo vrlo ažurno, i sav svoj rad i kredibilitet svelo na “odbranu države” od keramičara, kafe kuvarica i bivših ubica, zanemarivši svaku borbu protiv organizovanog kriminala. Danas, tužilaštvo na svu sreću ne razmišlja više o nisko kvalifikovanoj radnoj snazi, ali je pitanje uvezuje li organizovani kriminal konkretno narko-kartel i šverc cigareta sa nekim starim ili novim “državnim udarom” ili situacijama koje su se već desile. Do njih takva saznanja, čini se i dalje – ne dopiru. Čudno. Da bude jasno – dio pronađene opreme služi isključivo za specijalne operacije koje nastaju usljed velikog narušavanja javnog reda i mira. Razmišlja li neko da su se možda Tigar, Z i njihova “paramilitarna grupa” iznad koje stoje još dva lica, spremala upravo za izborni dan – nevažno, predsjedničkih ili parlamentarnih izbora. Sjetite se dojava o bombama na biračkim mjestima tik pred zatvaranje birališta na dan predsjedničkih izbora, ili drugih dojava koje su takođe bile učestale tokom junskog izbornog ciklusa. A ne zaboravite ni ranije događaje kao što je bilo ustoličenje, učestali protesti za odbranu Ustava zbog Zakona o predsjedniku i najave nereda i navodnog građanskog rata ako dođe do potpisivanja Temeljnog ugovora.

Da podsjetim čitaoce ovih redova – prisjetite se 2015. godine i šta se dešavalo uoči i tokom velikih protesta. Tada su ovi akteri svoje “jedinice” rasporedili na dvije glavne lokacije, u Hotelu Podgorica i u staroj zgradi Vlade Crne Gore. Ni tada nije bilo ništa sporno za tužilaštvo, pa je grupa mladića sa fantomkama koji su bacali molotovljeve koktele na Skupštinu ostala anonimna do dana današnjeg. I sada će se desiti slično – anonimnost je kada su ovi ljudi u pitanju zagarantovana, osim ako ih ne razotkrije neki “tajni agent” iz sopstvenih redova. A naravno, advokati će ih naučiti šta da kažu pred nadležnim organima.

Neka ostane zapisano kao operativno saznanje iz “izvora bliskih istrazi” koji su se do sada pokazali nepogrešivi – možda su ovoga puta imali drugačiji plan – složeniji. Možda su imali namjeru da ubiju premijera, možda su razrađivali scenario postavljanja eksplozivne naprave u jednoj značajnoj instituciji, nakon čega bi nastao haos i uz medijaciju zbunjene međunarodne zajedice i grupe plaćenih lobista došli bi ponovo do kontrole državnog aparata. Možda su shvatili da je sve otišlo predaleko, pa su počeli sami sebi da podmeću… a možda su samo, što je po Tužilaštvu vjerovatno najrealnije – opremu donijeli da bi im trulila u magacinu i imali malo pirotehnike za Novu godinu i za dan izbora nove Vlade… Procijenite sami. Najvažnije je da su svi procesi protekli u dobroj atmosferi i na tome treba čestitati institucijama koje su cijelo ovo vrijeme bile zadužene za sprovođenje mjera bezbjednosti i uspješno otklonile svaku prijetnju.

Sva sreća pa se pojavio Sky, naročito ovaj za koji je saznala javnost. Time je osujećeno dosta toga. Isto tako dobro je da sam lično sa pozicije premijera targetirao vrh kriminalne piramide među kojima T i Z (nijesu jedini naravno), a oni mene dali na sud čije je glavno ročište zakazano za septembar. I tu se polako bistre vode, biće još zanimljivih saznanja. Za Tužilaštvo možda je opet “nedovoljno”, ali za građane više nema dileme. Kao što im svakim danom postaje jasnije sa čime smo se nas nekolicina susreli pokušavajući državu istrgnuti iz zagrljaja mafije. To je i najbolji odgovor zašto je toliko propagande u ove tri godine (naročito posljednjih godinu dana) usmjereno da se sveže ruka pravde i ućute sva usta istine u ovoj zemlji.

I da, hobotnicu ne čine samo ljudi sa kriminalnim bekgraundom, oni su sad manje-više postali poznati javnosti. Problem i konfuziju čine oni aktivni akteri javne scene koji rade u mnogim institucijama, organizacijama ili individualno, predstavljajući se kao “nezavisni”, ljudi iz biznisa ili nerijetko kao civilni sektor… Neki od njih sjede u staklenoj zgradi Bemaxa, a neki u stanovima koje su kupili po “specijalnim” cijenama od istih ili ih dobili džabe od države. Međutim, sve ima svoj početak i svoj kraj, a istina kao i voda uvijek nađe svoj put. Klupko je počelo ubrzano da se odmotava, nadam se samo da će pravda biti brža od potencijalnih žrtava. Istorijske procese niko više ne može zaustaviti, zato se radujmo periodu otrježnjenja koji je pred nama! Đe su dokumenta? – Na sigurnom!

Autor je predsjednik Vlade Crne Gore

dr Dritan Abazović 

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije „Berane online

„)

Advertisement
Ostavite komentar

Postavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

KOLUMNE

Da li će Milo Đukanović biti uhapšen

„Crna Gora će morati ponovo da “ruši” Đukanovića, ovoga puta, izgradnjom institucija i uvođenjem vladavine prava u sve pore društva“, poručuje u novoj kolumni Vukašin Obradović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika „Vijesti“

Đukanović, (AP - D.B.)

Tu skoro, jedan poznanik, pomalo deprimirajućim tonom, reče kako nema „Crnoj Gori pomoći sve dok je Milo na slobodi“.

Nije on jedini koji izlaz iz crnogorskih aktuelnih problema vidi u utamničenju Đukanovića. Obrnuto proporcionalno očiglednoj nemoći ili bar sporosti kazneno-sudskog aparata u kažnjavanju Milovih „crvenih barona“, pa i samog Đukanovića, sve je više pripadnika posttridesetoavgustovske elite koji razmišljaju na sličan način.

Realnost je, međutim, bitno drugačija. Skoro četiri godine od poraza DPS-a i godinu dana od izbora Milatovića, Milo Ðukanović je i dalje jedna od najuticajnijih ličnosti u Crnoj Gori.

Na čemu se zasniva ovakav stav?

Đukanović, najpre, kontroliše stranku za koju glasa bar četvrtina punoletnih Crnogoraca. Njegov uticaj u ekonomskoj sferi je verovatno još i veći. Upravo Milovi puleni, oni kojima je omogućio da zarade onaj famozni prvi milion, stvaraju bar trećinu ako ne i više crnogorskog BDP-a. Policija, tužilaštva i naročito sudovi, zapravo ceo pravni i bezbednosni sistem, to se već jasno vidi i iz Sky prepiske, i dalje čine ljudi mnogi koji su na ovaj ili onaj način uvezani sa prethodnim sistemom, bez obzira da li se radi o nezakonitim hapšenjima, sumnjivim presudama ili poklanjanim stanovima. Čak i kad govorimo o kriminalnoj sferi, onom sloju ljudi koji kontrolišu svet podzemlja, skoro da nema nekog ko nije, uz „pomoć“ države na čijem čelu je bio Milo, zarađivao ili još zarađuje ogromno bogatstvo.

Jedine dve oblasti u kojima gotovo da i ne postoji Ðukanovićev upliv jesu crkva i mediji. To je zapravo i koštalo vlasti Mila i DPS.

O odnosu Ðukanoviċa i pokojnog mitropolita Amfilohija se mnogo toga zna, još više se nagađa, ali se skoro svi slažu da je stabilnost Crne Gore u najvećem delu Đukanovićeve vladavine bila rezultat njihovih međusobnih odnosa. Ko je ili šta je uticalo na Mila da baci rukavicu u lice Amfilohiju pokazaće vreme, ali ono što je nesporno jeste da se na Đukanovićevom primeru pokazala tačnost sentence cuius ecclesia, eius regio – čija je crkva, njegova je i država.

Litije nisu direktno svrgnule vlast, ali su probile membranu straha na kome dobrim delom počivaju svi autokratski režimi. Amfilohije je pokazao još nešto veoma važno, što tri decenije nije dopiralo do svesti prosečnog građanina Crne Gore, a to je da je verovanje da Mila nije moguće poraziti – mit.

Što se tiče medija, za političara Ðukanovićevog profila i inteligencije, čudno je da nije shvatio da u Crnoj Gori, u drugoj deceniji 21. veka, sistem informisanja više ne počiva isključivo na guslama i usmenom predanju.

On nije uspeo ili nije bio toliko dalekovid da stvori uticajan medij ili čak čitavu mrežu koja će parirati njegovim oponentima. Vučiċ, koga mnogi smatraju Milovim pandanom u Srbiji, takav luksuz sebi ne dopušta. Cela imperija, na čelu sa Pinkom, tabloidima, lokalnim medijima i uštrojenim Javnim servisom, prekriva medijski Vučićevu ciljnu grupu glasača. Istina je, postoje, pre svega mediji u vlasništvu United media čiji uticaj nije zanemariv, ali im Vučić ne dozvoljava ni da privire u dvorište SNS glasača. A i kad postoji opasnost da se zađe u njegov zabran, on to rešava na sebi svojstven način.

Prisetimo se, kad je Kurir svojevremeno bio na prodaji, postojala je realna opasnost da ovaj uticajni tabloid padne u ruke jednog zapadnog koncerna. Aca Rodić, vlasnik Kurira, dobio je ponudu koja se ne odbija. Lestvica je sa 10 miliona evra podignuta na neverovatnih 25 i Kurir je ostao, preko izvesnog Igora Žeželja i Telekoma, pod Vučićevom kontrolom.

Zašto ističem baš ovaj primer? Jednostavno, ovaj tabloid je zadirao u meki trbuh Vučićeve vlasti. Čitalalačka publika Kurira je bila sastavljena dominatno od Vučićevih glasača i predsednik Srbije nikako nije hteo da taj deo srpskog puka prepusti nekom drugom. Ne bih da nagađam šta bi se desilo da se Milo „otvorio“ kad su Vijesti bile na prodaju ali, rekao bih, da nije reč o nedostaku novca. Pre će biti da Đukanović nije shvatao značaj i uticaj koji će Vijesti imati u ključnim trenucima kad se bude odlučivalo o sudbini DPS-a i o njegovoj političkoj budućnosti.

Bez obzira na ove „propuste“, era Mila Ðukanovića još traje i prvi pouzdan znak da je Milo „pao“, ali stvarno, biće pojava prvog zaštićenog svedoka iz njegovog okruženja koji će deo krivice prebaciti direktno na Đukanovića ne bi li se spasio dugogodišnjeg boravka među spuškim zidinama.

Uprkos mnogobrojnim iščekivanjima, njegovi višedecenijski pajtosi, oni koji znaju mnogo o Đukanovićevim odlukama i poslovima, poput Medenice, Petra Ivanovića ili Aca Mijajlovića, svesni su da su koračali dvosmernom ulicom i da Milo zna mnogo više o njihovim marifetlucima i kriminalnim radnjama nego što oni mogu da posvedoče o njegovim.

Po Đukanovića, pravu opasnost predstavlja „drugi ešalon“. Tu spadaju oni koji su bili dovoljno visoko u državnoj i partijskoj hijerarhiji da saznaju ili direktno učestvuju u pojedinim sumnjivim operacijama, ali smatraju da za svoju vernost ili nisu bili adekvatno nagrađeni ili je ono čega treba da se odreknu više nego što im je Milo darivao.

I na kraju, ali ne manje važno, uočljivo je protivljenje ili bar rezervisanost tzv. „međunarodne zajednice“ prema eventualnom hapšenju Đukanovića. Ne, naravno, zato što nema dokaza ili se ne bi mogli pronaći. To jeste važno, ali nikad nije bilo odlučujuće u odnosu Zapada prema bivšim moćnicima režima sličnih Đukanovićevom. Oni isključivo vode računa o tome kakve bi bile posledice takvog čina po „stabilnost“ te države, šta god to značilo.

U ovom trenutku, međutim, prema tim procenama, ne postoji ni potreba ni uslovi za Đukanovićevo utamničenje.

Za međunarodnu zajednicu, u trenutnom rasporedu snaga, rata u Ukrajini i pojačanog geostrateškog značaja Crne Gore, Đukanović tu gde jeste predstavlja „faktor mira i stabilnosti“. Njegovo eventualno hapšenje i moguće posledice po unutarpolitičke (ne)prilike u Crnoj Gori nisu luksuz koja Zapad može sebi priuštiti.

Suprotan primer iste škole razmišljanja je Slobodan Milošević. Iako se povukao sa političkih funkcija, opstanak novih vlasti je umnogome zavisio, u politički rovitoj situaciji, od Miloševićevog hapšenja i kasnijeg isporučivanja Haškom tribunalu. Slobodanove pristalice, u zemlji i van nje, tek tada su se zapravo prihvatile činjenicu da je 5. oktobar definitivan kraj Miloševićeve vladavine i početak novog razdoblja u istoriji Srbije.

Đukanović nije u toj poziciji i sve dok se pridržava „pravila igre“ o njegovom hapšenju ne mogu se nadati ni onaj moj poznanik sa početka teksta ni njegovi istomišljenici. Na njihovu žalost, Crna Gora će morati ponovo da „ruši“ Đukanovića, ovoga puta, izgradnjom institucija i uvođenjem vladavine prava u sve one pore društva koje su začepljene depeesovskom trodecenijskom vladavinom.

A, kad i ako se to desi, niko neće biti zaštićen, pa ni Milo Đukanović.

Autor: Vukašin Obradović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika „Vijesti“

Nastavite sa čitanjem

KOLUMNE

Ovako je Đukanović govorio: „Neće me srušiti niko!“

Ukoliko se opet ne povuče, kakvu će političku sudbinu doživjeti aktuelni predsjednik Crne Gore i lider DPS-a na predstojećim predsjedničkim izborima zakazanim za 19. mart, ostaje da vidimo…

Fotoreporter: Adel Omeragic - Anadolu Agency

Predsjednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović na pitanje novinara BBC-a u intervjuu iz 2019. godine ko će ga srušiti sa vlasti, nije ni čekao da mu se ponude „opcije“ – kao iz topa je tada odgovorio:

„Neće me srušiti niko!

Ja sam se triput povlačio, svojom voljom, nakon pobjeda i ne mislim da iko može da me sruši od političke konkurencije.“

Međutim, nije baš tako. Njegov DPS je pobijeđen nakon 30 godina vladanja na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine od snaga tadašnje opozicije, a čemu su u značajnoj mjeri doprinijele litije koje je predvodio blaženopočivši mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije, organizovane protiv diskriminatorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Zatim je na nedavno održanim lokalnim izborima, u oktobru prošle godine, ponovo njegov DPS doživio krah izgubivši vlast u 11 od 14 crnogorskih opština uključujući i glavni grad Podgoricu.

Predjsednica Skupštine Crne Gore Danijela Đurović raspisala je juče predsjedničke izbore za 19. mart.

„Postoje tri velike strasti – alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok… Svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće“, pisao je Meša Selimović o vlastoljublju.

Takav doživljaj vlasti je tipičan za društva kao što su balkanska, u kojima se politika ne tretira kao racionalna djelatnost u cilju ostvarivanje opšteg dobra, već mesijanski, kao sudbina, kao arena za bespoštednu borbu i ostvarivanje ličnih interesa.

Đukanović je prvi put na vlast došao prije 32 godine, a na poziciji predsjednika je od 2018. godine, a proveo je i mandat od 1998. do 2002. godine, kada je Crna Gora bila federalna jedinica u okviru SR Jugoslavije.

Đukanović je preko tri decenije vješto mijenjao saveznike – od građenja zajedničke države do oštrog suprotstavljanja Slobodanu Miloševiću, od ekonomskog otvaranja ka ruskom novcu do političkog zatvaranja prema Istoku, pa sve do otvaranja za kineske investicije ili turski kapital kad zemlja postaje članica NATO-a i kandidat za članstvu u EU.

Vidio je leđa mnogima koji su željeli da ga politički uklone, prije svega Slobodanu Miloševiću, zatim nekadašnjem saborcu Momiru Bulatoviću. Još jedan saveznik sa početka karijere Svetozar Marović, potražio je utočište u Beogradu nakon presude za finansijske malverzacije.

„Đukanović je bio vještiji i manje ideološki obojen od većine političara u regionu, što mu dozvoljava da preoblikuje svoju agendu i politiku u skladu sa preovladavajućim trendom“, kazao je svojevremeno za Radio Slobodna Evropa Florijan Biber (Florian Bieber), stručnjak za Balkan sa Univerziteta u Grazu.

Kritičari tvrde da je političar bez ideologije, odnosno da mu je jedina ideologija – vlast. Odnosno, da je moderni prototip Makijavelijevog „Vladaoca“.

„Crna Gora inače voli gospodare i takav nam je mentalitetski sklop“, kazao je jednom prilikom Blagota Mitrić, penzionisani profesor prava.

Đukanović se tri puta povlačio sa državnih funkcija, ali i vraćao. Prvi put je to učinio 2006, što je bio dobar tajming jer je Crna Gora obnovila svoju državnost i to mu je garantovalo trajno mjesto u nacionalnoj istoriji. Svoju odluku je obrazložio umorom od bavljenja visokom politikom.

Međutim, zadržao je lidersku poziciju u partiji, koja je, zapravo, ključna u državi, jer „gdje je Milo, tu je i moć“. U međuvremenu, posvetio se biznisu. Međutim, vraća se 2008. jer se njegov naslednik na premijerskoj funkciji Željko Šturanović razbolio i potom preminuo.

Drugi put je otišao 2010. Tajming je opet dobro odabran jer je Crna Gora dobila status kandidata za članstvo u EU. Nasleđuje ga mladi Igor Lukšić, ali se Đukanović opet vraća 2012. Po treći put se povlači 2016. nakon parlamentarnih izbora i slučaja „državni udar“, odnosno navodnog pokušaja Rusije da ga zbaci.

Međutim, ponovo se vraća 2018. na predsjedničku funkciju.

Nema sumnje da je na sva tri Đukanovićeva povlačenja uticao Zapad.

Međutim, Đukanović je upao u zamku sistema koji je stvorio. U tom sistemu je postao najmoćniji političar i stekao imetak, koji kritičari procjenjuju na stotine miliona eura.

Zapravo, on je zarobljenik sistema koji je sam stvorio. Nije mogao nikada u potpunosti da se povuče, jer bi time ugrozio poziciju svoje partije, čija snaga je do sada u velikoj mjeri zavisila od njega. Nije mogao ni da demontira taj sistem, jer bi to vodilo njegovom odlasku sa vlasti još puno ranije.

Naravno, u igri su i interesi njemu bliskih krugova koji su se obogatili u tranziciji, koja nigdje u postkomunističkom svijetu nije bila baš čista. Na kraju krajeva, ima u vidu i interese svoje porodice kao i sopstveni. Naime, u slučaju potpunog povlačenja, bio bi izložen napadima ne samo tadašnje opozicije već i moguće je pravosuđa.

Tako, paradoksalno, sistem koji je Đukanović stvarao, okrenuo se protiv njega, pa su se njegove političke pobjede pretvorile u poraze počev od 30. avgusta 2020. godine i parlamentarnih izbora, a nastavljajući sa lokalnim u oktobru prošle godine. Kakvu će političku sudbinu sada doživjeti, ukoliko se opet ne povuče i ipak odluči da bude kandidat DPS-a na predstojećim predsjedničkim izborima, ostaje da vidimo.

Piše: Berane online

(Izvori: RSE i BBC) 

Nastavite sa čitanjem

KOLUMNE

Licemjeri: Kada Kovač ide u Srebrenicu ćute, kada prisustvuje Danu Republike Srpske napadaju

Voljeli bi da se energija kritičara koncentriše na mir među narodima na ovim prostorima, među braćom, da se ne podgrijavaju tenzije…

Kovač

U našoj Crnoj Gori i u regionu ovih dana na sceni je pravi festival licemjerja. Optužuju se na sve strane ministri Marko Kovač i Aleksandar Damjanović. Odmah su se za riječ javili ovi koje još „drži“ talas nesrećnih  90-tih. Optužuju ih za nacionalizam, gaženje građanske Crne Gore… Takve tvrdnje su u najmanju ruku zbunjujuće. A, evo i zbog čega!

Obuzeti našim ovakvim ili onakvim stavovima, ipak ne bismo smjeli zaboraviti jednu stvar: da je taj isti ministar pravde Marko Kovač, protiv koga je ovih dana pokrenuta kampanja zbog prisustvovanja svečanosti obilježavanja Dana Republike Srpske 8. januara u Banjaluci, bio i na obilježavanju genocida u Srebrenici. I tada nijesmo čuli salve aplauza na njegov račun od istih onih koji ga sada tako zdušno napadaju i osuđuju. Svaki pošten žitelj Crne Gore lako bi vam kazao, i mnogi su kazali, da se ne smije desiti, pa se desilo baš to.

Tako da nema prostora za debatu ili diskusiju: Uvažena su prava i jednih i drugih, zaustavite histeriju “pljuvačine”.

Voljeli bi da se energija kritičara koncentriše na mir među narodima na ovim prostorima, među braćom, da se ne podgrijavaju tenzije…

Interesantno je kome pada na pamet da postupke ministra Kovača na osnovu njegovih posjeta smatra da on današnju Crnu Goru „sramoti“. Da nismo čuli šta o tome kažu gospoda huškači, nama to sigurno ne bi palo na pamet.

Piše: Berane online 

Nastavite sa čitanjem

Najčitanije