Trave je ove godine u Limskoj dolini i selima oko Berana i Andrijevice, na početku sezone bilo toliko, da je trenutna cijena pokošenog i baliranog sijena dostigla najmanju moguću granicu do sada, od svega jedan euro za balu od petnaest kilograma, ali prodaje skoro da uopšte nema.

Predsjednik Mjesne zajednice Lubnice, Miloš Raković, kazao je Portalu RTCG da je situacija gora nego i prošle godine, kada su mještani palili sijeno i suvu nepokošenu travu.

„Prije samo nekoliko godina bala sijena dostizala je cijenu i do pet eura, a ove godine niko neće ni da ga uzme džabe. Sve to posljedica manjka stočnog fonda i nezainteresovanosti omladine da se bave stočarstvom i poljoprivredom“, kazao je Raković.

On je napomenuo da se radi samo o travi sa užih površina seoskih domaćinstava, dok su imanja na Bjelasici i Jelovici, u planini, ostala nepokošena.

„Onda je naišla suša, i sve je propalo. Ostale su suve nepokošene planine, i to je opasno poslije da se ne zapali“, kaže Raković.

Predsjednik ove beranske mjesne zajednice naglašava da uprkos niskoj cijeni neće ni da kupuje sijeno.

„Komšija prvom komšiji besplatno daje, samo da ne propada, on neće da uzme, a ne neko da dođe i da ga kupi. Može biti da je ovo takva godina, a li se ja pribojavam da su ovo ozbiljne posljedice loše politike u ovoj oblasti koja se dugo vodila. Omladina se dohvatila invalida i socijalnih primanja i jednostavno neće da radi“, priča Raković.

On kao dobar primjer ističe selo Glavaca na području ove mjesne zajednice, gdje postoji nekoliko velikih stočara.

„Ali oni su organizovani u okviru svojih domaćinstava. Imaju po stotinu ovaca, veći broj grla krupne stoke. Ali, i njih ima dosta i imaju svoju mehanizaciju da sami za sebe pripreme sve što im treba za prehranu stoke preko zime, i nemaju potrebu da kupuju“, kaže Raković.

Uzalud su, čini se, i oglašavanja prodaje sijena u balama, što se nudi na internetu. Prodaje skoro da uopšte nema.

„Neka neko bude pametan pa neka izvede računicu, kako neko ima interesa da prodaje balu sijena po euro ili euro i po, a samo cijena baliranja je osamdeset centi. Gdje je košenje, sušenje, odnosno plašćenje i priprema za baliranje. Tu jednostavno nešto nije u redu“ , kaže Raković.

Mjesna zajednica Lubnice nekada je predstavljala najveći mjesni centar na teritoriji opštine Berane.

„Ovdje danas imamo svega 52 domaćinstva koja su tu i ljeti i zimi. Ostali kuće zatvorili, dođu ljeti da ih proluftiraju, i sve kraće ostaju. Ranije bi ostajali po čitav mjesec, sada ni deset dana“, objašnjava Raković.

Lubnice se, ističe Raković, od otvaranja i puštanja u saobraćaj puta Berane – Kolašin, suočavaju sa problemom velike frekvencije vozila i prebrzo vožnje kroz selo, tik uz kuće ili domaćinstva, bez trotoara.

Na njihovoj teritoriji i rijekama koje pripadaju ovoj mjesnoj zajednici, ranije je napravljeno šest malih hidroelektrana koje kupe vodu u cijevi, i korito rijeke u sred sezone, kada se koristi za navodnjavanje, ostaje suvo.

Slično priča može se čuti i u drugim mjesnim centrima, na različitim krajevima opštine Berane, kao i susjedne opštine Andrijevica.

Mještanin Šekulara Vesko Davidović ukazuje na činjeicu da je od planine Mokre pa sve do Čakora i plavskih planina, sve nepokošeno.

„Ne mogu da vjerujem da niko ne vidi ovaj problem. Uskoro će jesen, za košenje je već kasno“, kaže Davidović.

On priča da pored tolokog prirodnog bogatsva i resursa, niko ne želi da drži stoku, a za mlijeko u tretrapaku se silazi u grad.

„Nikli su neki takozvani eko katuni, a naši seoski katuni i mjesta gdje se tradicionlano izidizalo sa stokom su sve prazniji ili poptuno prazni. I kome onda trebaju trava i sijeno“, kaže Davidović.

Da sijeno trune pokošeno ispred kuća, žale se i mještani andrijevičkih sela. Uložili su trud, a sada ne mogu prodati balu ni za euro. Oglasa na internetu koliko hoćete, ali kupcima ni traga.

„Još jedna starija generacija, koja je još na selu, da biološki nestane, i sela će sasvim sigurno ostati potpuno pusta“, kažu sagovornici Portala RTCG.

Ako se i desi da „zaškripi“, država će da uveze skupu stočnu hranu, dok livade u Polimlju ostaju nepokošene, a će sijeno kod nekih domaćina u magacinima da propada.

Piše: Tufik Softić