Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava vladimir Leposavić saopštio je da neće podnijeti ostavku i da će obavljati dužnost dokle god mu Skupština Crne Gore daje povjerenje.

On je u obraćanju javonsti naveo da ne negira niti relativizuje presuđeni zločin genocida u Srebrenici i da na to nemam pravo.

Obraćanje Leposavića prenosi integralno:

„Poštovani građani,

Obraćam vam se povodom Predloga za razrješenje sa funkcije ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava koji je Predsjednik Vlade uputio Skupštini Crne Gore 06. aprila 2021. godine.

U najavi ove odluke, kao i u njenom obrazloženju, nalazi se samo jedna tačna tvrdnja, a to je da je predsjednik Vlade svim članovima pružio slobodu u radu. Iskreno sam uvažavao taj stav kao posebnu demokratsku vrijednost i prema njemu se odnosio sa punom moralnom i profesionalnom odgovornošću, postupajući u korist Vlade i građana koji su je preko svojih poslanika izabrali.

Neprijatno sam iznenađen sada iznijetom tvrdnjom da je moje javno djelovanje navodno „od početka u velikoj mjeri odstupalo od zvaničnih stavova Vlade i Sporazuma koji su 8. septembra 2020. godine potpisali lideri koalicija parlamentarne većine“. Jedna od obaveza preuzetih ovim Sporazumom glasi na „odgovorno sprovođenje svih međunarodnih obaveza“. Ovo podrazumijeva i obavezu svih članova Vlade Crne Gore da ne zaborave da nas nisu izabrali strani saveznici, već građani posredstvom svojih poslanika.

Jasno sam kazao da ne negiram niti relativizujem presuđeni zločin genocida u Srebrenici i da na to nemam pravo. Poslaničko pitanje je glasilo da li bih ja priznao zločin genocida. To pitanje je dio uobičajene, monstruozne politike DPS-a kojom se izaziva razdor i međusobno zavađanje. Bio sam svjestan da ovo poslaničko pitanje nije bilo postavljeno iz dobre namjere niti da bi doprinijelo poštovanju međunarodnih obaveza i ozdravljenju društva.

Postavljeno je da bi se surovo manipulisalo tragičnim osjećanjima svih građana koji imaju istu nacionalnu pripadnost kao i ja. Ovo pitanje se uvijek postavlja samo ministrima i javnim funkcionerima koji su Srbi, zato što oni koji ga postavljaju posebno računaju na činjenicu da su nebrojene žrtve srpskog naroda ostale bez satisfakcije i zadovoljenja pravde. Upravo ovaj osjećaj nepravde konstantno izaziva sukobe na svim nivoima društva i sprječava istinsko pomirenje. Znajući to, smatrao sam da je nemoralno i nestručno da na ovo pitanje odgovorim neodređeno. Odogovor na ovo pitanje sam dao i kao čovjek i kao član Vlade.

Na isti način sam izrekao i svoj stav o Haškom tribunalu. Uvažavam obaveznost odluka tog suda, ali zadržavam pravo da iznesem kritički stav o njegovom radu, kao što se to uobičajeno čini u javnom govoru u svim evropskim i civilizovanim zemljama. Iznošenjem kritičkog stava, ne namjeravam da poništim važnost odluka ovog suda. Moja namjera je da osvijestim javni dijalog kako bi se prepoznala i uvažila patnja ostalih žrtava građanskog rata, a sa ciljem da se, konačno, sa tranzicione pravde pređe na istinsko pomirenje. Smatram da razlog zbog kojeg sam izrekao kritiku o radu Haškog suda ne zaslužuje da bude prećutan niti da sam tom kritikom ugrozio ugled zemlje.

Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom. Zato nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile.

Uostalom, neposredno nakog sjednice Skupštine, dobio sam čestitke za iskren, umjeren i stručan odgovor na zlonamjerno poslaničko pitanje. Ove čestitke sam dobio od članova Vlade, ali i od članova sve tri koalicije parlamentarne većine. Nakon toga, kada se zahuktala medijska hajka protiv mene, moje kolege i prijatelji su utihnuli i počeli da mijenjaju stavove, jedan po jedan. Ne osuđujem ih, jer sam najbolje svjedočim koliko je medijski pritisak težak. Nadam se, međutim, da će i oni razumijeti mene što neću i ne mogu da dam ostavku u divljem galopu mijenjanja stavova i situacionog morala.

Stoga, ocjena predsjednika Vlade da „ministar igra na pitanju koje se dopada određenom dijelu javnosti“ nije tačna, a nije ni primjerena. Ministar ne igra, već je založio svoje ime, profesionalni ugled, pa i sam život za ono u šta vjeruje i što shvata da je njegova dužnost kao javnog funkcionera. Suprostavio sam se DPS zlu istinom, želeći da se prekine njihova manipulacija.

Ostali razlozi za moje naglo razrješenje se odnose na moj komentar o zakonu o amnestiji i na moj rad na tužilačkim zakonima. Po riječima predsjednika Vlade, „oni su mi progledali kroz prste“. Budući da nisam učinio ništa nezakonito, nema potrebe da mi bilo ko gleda kroz prste. Naime, prokomentarisao sam postupak suđenja za slučaj „državni udar“ u skladu sa evropskim standardima o nezavisnosti sudstva. Ovo je potvrđeno i odbacivanjem krivične prijave koja je ovim povodom podnijeta protiv mene, iako ne bih promijenio stav o spornom sudskom postupku ni u slučaju da je tužilaštvo odlučilo drugačije.

Optužen sam i za to da sam „doveo do svađe sa međunarodnom zajednicom“ svojim radom na tužilačkim zakonima. Šefovi poslaničkih klubova pozvali su me kasno u noć, bez prethodne najave, da me upoznaju za predlogom izmjena tužilačkih zakona. Rekao sam im što i predsjedniku Vlade iste te noći – da je njihova ideja dobra, ali da je rok za usvajanje suviše kratak i da vlada tek treba da pripremi mišljenje. Nakon međusobnih konsultacija, šefovi poslaničkih klubova su se saglasali da prolongiraju rok za usvajanje ovih zakona. Od tada, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je intezivno radilo na predlogu „amandmana“ i sprovođenju zahtjevnih konsultacija sa Venecijanskom komisijom, kako bi se postiglo rješenje kojim će svi biti zadovoljni. Predstavnici međunarodne zajednice koji su učestvovali u ovom poslu su mi na tome posebno zahvalili. Upravo su predlozi koje je Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava usaglasilo sa Venecijanskom komisijom, juče proglašeni od strane potpredsjednika Vlade prihvatljivim rješenjem.

Razlozi koji su navedeni za moje razrješenje ignorišu rezultate koje je postiglo Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava. Prethodno sam, sa svojim najbližim saradnicima, uložio nadljudske napore da se sprovedu intenzivne konsultacije sa vjerskim zajednicima i poslaničkim klubovima, kako bi se, na zahtjev građana, u najkraćem roku usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kao i da isti bude uredno i bez opstrukcija objavljen u Službenom listu, jer je samo tako mogao da stupi na snagu. Na isti način sam pristupio obavezi pripreme Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Iako je nacrt tog Ugovora bio pripremljen mnogo ranije, on nije bio u potpunosti usaglašen. Predsjednik Vlade je bio upoznat sa činjenicom da je postojala opasnost da taj Ugovor ne bude sklopljen u skorije vrijeme, imajući u vidu brojne političke faktore, moguće zloupotrebe i činjenicu da spor oko čak i jedne jedine riječi može da spriječi zaključenje takvog sporazuma.

Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen. Predsjednik Vlade je učinio presjedan i javno predložio da ministar pravde, ljudskih i manjinskih direktno učestvuje u pripremi zakona koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora, kao što je zakon o porijeklu imovine u nadležnosti Ministarstva finansija, a zakon o državljanstvu u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova. To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući.

Zahvalan sam na prilici koju sam dobio 4. decembra 2020. godine da u svojstvu ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava služim građanima i predvodim reforme u cilju uspostavljanja vladavine prava i eliminisanja sistema korupcije i kriminala koji je vladao 30 godina. Nastaviću da vršim tu dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje“, navodi se u obraćanju Leposavića.