Na policama boksera Ratka Draškovića trofeji, medalje, i jedan – najveći i najznačajniji, koji se “čuva” na nekom drugom mjestu – prošle sedmice je donirao bubreg sugrađanki, četrdesetjednogodišnjoj Radmili Raičević, djevojci koju do prije godinu i po nije ni poznavao.

I dok se o herojskom podvigu nikšićkog šampiona uveliko priča po zemlji i regionu, Ratko sliježe ramenima jer on doniranje bubrega sugrađanki ne smatra podvigom.

”To je za mene bila normalna priča. Sanjao sam jedan san i odmah pozvao doktora da mu kažem da želim da dam bubreg. Razuvjeravao me je, ali kada je vidio da sam odlučan u tome povezao me sa ljekarom koji je bio glavni za Nikšić. On mi je rekao da se u tom trenutku 11 ljudi nalazi na transplataciji. Rekao sam da me ne interesuje ni politička, ni vjerska, ni bilo kakva pripadnost, već samo kome je najpotrebnije, i on je rekao Radmili. Kazao sam mu da hoću da je upoznam i ukoliko se desi da ne budemo podudarni, idemo dalje – naći ćemo nekoga u Nikšiću, ili negdje u Crnoj Gori kome će moj bubreg odgovarati”, priča Drašković za podgoričke “Vijesti”.

Radmilina i njegova borba je počela još prije godinu i po, ali su pandemija i Covid 19 sve poremetili, tako da se na transplataciju malo više čekalo. Nije želio da se, kako reče, “diže pompa” i da mu je namjera bila da se priča o njegovom doniranju bubrega nigdje ne pojavljuje, ali kako je Radmili bio potreban novac za transplataciju, morao je da pristane i da ime donora bude objavljeno. Njihovu priču je u “Vijestima” pročitao još jedan veliki čovjek, Goran Đurović, vlasnik firme “Cerovo”, koji odlučio da Radmili uplati nedostajućih 44 hiljade eura.

Radmila, profesorica književnosti koja je od 2018. na dijalizi, mogla je da krene sa ostvarenjem sna.

Ratko i Radmila u bolnici, Foto: Privatna arhiva

”Otišli smo na kliniku Acibadem u Turskoj i etička komisija nas je odbila. U tom trenutku sam se bijedno osjećao, ali nijesam posustao jer sam znao da ćemo to na kraju uspješno završiti. Kada nas je odbila etička komisija, ona i majka su plakale, Rada je bila sva slomljena. Rekao sam joj da je neću ostaviti, da nije Acibadem cijeli svijet i da ćemo naći mjesto gdje ćemo izvršiti transplataciju. Nijesam joj dao da se pokolebaju”, priča šampion velikog srca.

Nije htio, kaže, da odgovara, ni na sve negativne komentare koje je čuo nakon povratka iz Turske.

”Kada smo se vratili krenule su razne priče – te Ratko nije mogao, te nešto su mi našli, te da sam htio da se samo reklamiram. Nijesam htio ništa da odgovaram, već sam sa Radom tražio gdje da obavimo transplataciju, znajući da ćemo uspjeti”.

Našli su novu zemlju, novu šansu koju su ovoga puta iskoristili. Ratko se u subotu veče vratio u Nikšić, a Radmila će stići do kraja sedmice.

”Doktor mi je rekao da radi 25 godina transplataciju jetre i bubrega i da nikada nije vidio hladnokrvnijeg i kuražnijeg pacijenta. Kada sam se probudio htjeli da me prebace na pokretna kolica, ali sam ih odgurnuo i rekao da se mogu sam prebaciti. Odgurali su me do sobe i htjeli da me legnu na krevet, ali sam i to sam uradio”.

Drašković je i prethodno bio poznat po humanitarnim akcijama, a ova je zaokružila njegovu misiju.

”Najsrećniji i najponosniji sam bio kada su mi se rađala djeca i unuci. Istu sreću osjećam i sada. Posebno sam bio srećan kada mi je doktor rekao da kada je Rada primila moj bubreg da je već nakon dvadeset sekundi počela da mokri”.

Iako je morao da u ponedjeljak uradi nalaze, Ratko nije želio da “leži i čeka”.

”Rekao sam doktoru da ne mogu tri dana čekati i ležati, nego da ću te nalaze odraditi u Nikšić i poslati mu. On je na to pristao. Kada sam stigao, sačekali su me sinovi, braća, kumovi, prijatelji. A do kraja sedmice stiže i Rada, koja će sada početi drugi život”.

Rada i njena majka Ljiljana su više puta isticali da su Ratko i Goran najdraži članovi njihove porodice, jer porodicu čine ljudi koji su spremni da pomognu. A Ratko je Radi dao mnogo više od bubrega – sreću i vjeru da je novi, bolji život – moguć.