Connect with us

DRUŠTVO

Beranac Marko Mazić ostvario snove u Luksemburgu: Od sezonskog radnika do uspješnog pravnika

Dok je Marko u Luksemburgu radio na građevini, čistio prozore, tražio način da reguliše boravak i dobijao negativne odgovore za poslove u struci, u njegovoj borbi nijesu bili samo lični snovi.

Uz porodicu koja je vjerovala u njega i onda kada mu je ponestajalo vjere u samoga sebe, kao i uz podršku supruge Ane, nostrifikovao je diplomu Pravnog fakulteta, osnovao sopstvenu firmu i konačno dobio priliku da radi u struci

Neke životne priče ne počinju velikim planovima, sigurnim koracima i otvorenim vratima. Počinju jednim koferom, sezonskim poslom i tihom nadom da će se negdje daleko pronaći prilika za dostojanstveniji život. Tako je počeo i put Marka Mazića, koji je 2014. godine iz Crne Gore prvi put otišao u Luksemburg na berbu grožđa, ne sluteći da će ta zemlja jednoga dana postati njegov drugi dom, piše portal CG dijaspora.

Ali u kofer ne mogu stati svi oni koje čovjek voli. U Crnoj Gori ostali su Markova majka Snežana i otac Veselin, starija sestra Senija i brat blizanac Filip – ljudi sa kojima ga veže mnogo više od prezimena i zajedničkog doma. Sa Filipom je, još prije prvog pogleda na svijet, dijelio isti otkucaj života, a potom djetinjstvo, odrastanje i sve one uspomene koje samo braća blizanci mogu razumjeti bez mnogo riječi. Odlaskom u inostranstvo njihovi putevi su se fizički razdvojili, ali je ostala ona neraskidiva bliskost zbog koje ni kilometri ni godine ne mogu učiniti da se čovjek osjeti potpuno daleko.

Dok je Marko u Luksemburgu radio na građevini, čistio prozore, tražio način da reguliše boravak i dobijao negativne odgovore za poslove u struci, u njegovoj borbi nijesu bili samo lični snovi. Sa njim su, makar u mislima, bili Snežana i Veselin – majka i otac koji su ga podigli i naučili da se od poštenog rada ne bježi i da se pred preprekama ne spušta glava. Bila je tu sestra Senija, kao i Filip, njegov blizanac i neraskidivi dio života. Njihova podrška bila je ona nevidljiva snaga koja čovjeka drži onda kada pomisli da više nema razloga da pošalje još jednu prijavu i ponovo pokuša.

Zato Markov dolazak u Crnu Goru krajem 2020. godine, nakon gotovo dvije godine, nije bio običan dolazak na odmor. Bio je to povratak majčinom i očevom zagrljaju, sestrinom osmijehu i susretu sa bratom blizancem pred kojim ne mora da objašnjava ni koliko mu je bilo teško, ni koliko su mu nedostajali. Postoje susreti u kojima se sve kaže ćutanjem – i u kojima čovjek, tek kada ponovo vidi svoje najbliže, shvati koliki je dio sebe ostavio kod kuće.

Uz porodicu koja je vjerovala u njega i onda kada mu je ponestajalo vjere u samoga sebe, kao i uz podršku supruge Ane, nostrifikovao je diplomu Pravnog fakulteta, osnovao sopstvenu firmu i konačno dobio priliku da radi u struci.

Danas, dok sa Anom i njihovim ćerkama Miom i Anjom gradi život u Luksemburgu, Marko zna da nijedan uspjeh nije samo njegov. U svakom ostvarenju ima ponešto od snage njegove majke Snežane, životnih lekcija oca Veselina, ljubavi sestre Senije i neraskidive povezanosti sa bratom blizancem Filipom. U njemu i dalje žive Berane, porodični korijeni u pivskom selu Nedajno, Durmitor, crnogorsko primorje i kuća kojoj se vraća kad god mu obaveze dozvole.

Jer čovjek može promijeniti državu, adresu i posao, ali ne može promijeniti mjesto na kojem mu srce prepoznaje dom. Za Marka Mazića taj dom nijesu samo Berane, Piva ili Crna Gora – dom su, prije svega, ljudi koji ga čekaju da se vrati.

Za portal #CGDijaspora Marko govori o putu ispunjenom radom, odricanjem i istrajnošću, o ljudima koji su mu pružili ruku kada mu je bila najpotrebnija, o porodici kao njegovom najčvršćem osloncu i potrebi da Crna Gora snažnije čuje svoju dijasporu. Njegova priča podsjeća da uspjeh nije samo trenutak u kojem stignemo do cilja. Uspjeh je i kada, daleko od kuće, sačuvamo ono što su nam majka i otac usadili, ne zaboravimo ruku brata sa kojim smo krenuli kroz život i ostanemo dovoljno svoji da uvijek znamo kome i gdje pripadamo.

#CGDIJASPORA: Za početak, predstavite se našim čitaocima. Gdje ste rođeni i kakve uspomene nosite iz djetinjstva?

#Marko Mazić: Rođen sam 1990. godine u Ivangradu, današnjim Beranama, kao treće i najmlađe dijete u porodici Mazić. Imam stariju sestru Seniju i brata Filipa. Filip i ja smo blizanci, tako da smo od najranijeg djetinjstva zajedno prolazili kroz gotovo sve važne životne trenutke. Tu su, naravno, naši roditelji, majka Snežana i otac Veselin, koji su uvijek bili oslonac porodice. Iako smo rođeni u Ivangradu i živjeli u Beranama, porijeklom smo Pivljani, iz sela Nedajno. Zbog toga u sebi nosim snažnu povezanost i sa Beranama i sa Pivom. Berane je grad mog rođenja, prvih prijateljstava i najranijih uspomena, dok je Nedajno mjesto naših korijena, porodične tradicije i osjećaja pripadnosti.

Djetinjstvo pamtim kao bezbrižan i lijep period. Porodica je uvijek zauzimala centralno mjesto u našem životu, a vrijednosti koje su nam roditelji prenijeli – poštenje, rad, međusobno poštovanje i spremnost da pomognemo drugima – pratile su me i kasnije, naročito u trenucima kada život nije bio jednostavan.

#CGDIJASPORA: Vaša porodica se 1999. godine preselila u Podgoricu. Koliko je ta promjena uticala na vas?

#Marko Mazić: Porodično smo se preselili u Podgoricu 1999. godine. Za dijete je promjena grada, škole i sredine uvijek veliki korak, jer iza sebe ostavlja poznato okruženje, prijatelje i svakodnevicu na koju je naviklo. Ipak, djeca se obično brzo prilagođavaju, pa sam tako i ja nastavio osnovno obrazovanje u Osnovnoj školi „Maksim Gorki“.

Nakon završene osnovne škole upisao sam Srednju ekonomsku školu „Mirko Vešović“, a kasnije sam završio Pravni fakultet. Život u Podgorici otvorio mi je neke nove mogućnosti, ali nikada nije prekinuo moju povezanost sa Beranama i sjeverom Crne Gore. Berane je ostalo moj rodni grad i mjesto kojem se i danas veoma rado vraćam.

Mislim da me je to rano preseljenje, na neki način, pripremilo i za kasnije životne promjene. Naučio sam da se prilagođavam novoj sredini, upoznajem nove ljude i gradim svoje mjesto tamo gdje se u datom trenutku nalazim.

#CGDIJASPORA: Pored obrazovanja, dugo ste bili aktivni i u sportu. Koliko su košarka i fudbal uticali na formiranje vašeg karaktera?

#Marko Mazić: Dugi niz godina aktivno sam se bavio sportom, prvenstveno košarkom i fudbalom. Sport je bio veoma važan dio mog odrastanja i mnogo mi je pomogao u formiranju karaktera. Kroz sport čovjek uči da bude disciplinovan, da poštuje saigrače i protivnike, da prihvati poraz, ali i da nakon njega nastavi još snažnije.

Uči se i timskom radu, odgovornosti i činjenici da rezultat ne dolazi uvijek odmah. Potrebni su vrijeme, trud, ponavljanje i istrajnost. Kasnije sam shvatio da se ista pravila mogu primijeniti i na život. Kada sam se u Luksemburgu suočavao sa odbijanjima i različitim preprekama, vjerovatno mi je i sportski mentalitet pomogao da ne odustanem poslije prvog ili desetog neuspjeha.

#CGDIJASPORA: Kada ste prvi put otišli u Luksemburg i šta vas je navelo da izaberete upravo tu zemlju?

#Marko Mazić: Po prirodi sam avanturističkog duha i upravo me je ta želja za novim iskustvima prvi put dovela u Luksemburg 2014. godine. Sa bratom od strica otišao sam na sezonsku berbu grožđa. U tom trenutku nijesam mogao ni da pretpostavim koliko će taj odlazak uticati na moj budući život. Prvi dolazak nije bio rezultat nekog detaljno razrađenog plana da se trajno preselim. Posmatrao sam ga kao priliku da steknem novo iskustvo, nešto zaradim, upoznam drugu zemlju i vidim kako izgleda život van Crne Gore. Međutim, tokom približno mjesec dana provedenih u Luksemburgu upoznao sam ljude iz svog rodnog kraja i stekao određeni krug prijatelja.

To mi je mnogo značilo, jer kada čovjek dođe u stranu zemlju, lakše mu je ako sretne ljude sa kojima može da razgovara na svom jeziku i podijeli iskustva. Nakon prvog boravka odlučio sam da se naredne godine ponovo vratim. Tako sam sve do 2018. godine redovno dolazio na sezonsko branje grožđa.

#CGDIJASPORA: Kako pamtite te prve sezonske dolaske i rad na berbi grožđa?

#Marko Mazić: Svaki početak u inostranstvu ima i lijepu i tešku stranu. Berba grožđa je fizički zahtjevan posao, ali je za mene predstavljala važno iskustvo. Upoznao sam Luksemburg iz perspektive čovjeka koji dolazi da radi, a ne kao turista. Tako se najbolje vidi kako jedna zemlja funkcioniše, kakav je odnos prema radu i koliko su važni disciplina i odgovornost. Ti sezonski dolasci omogućili su mi da postepeno upoznajem zemlju, ljude, kulturu i način života. Svake godine sam se vraćao sa više poznanstava, iskustva i sigurnosti. Nijesam tada znao da li ću jednog dana trajno živjeti u Luksemburgu, ali sam osjećao da me nešto vraća toj zemlji.Danas, kada pogledam unazad, vidim da je berba grožđa bila prva stepenica na mnogo dužem životnom putu. Čovjek često ne zna kakav značaj može imati odluka koja mu se u trenutku kada je donosi čini sasvim običnom.

#CGDIJASPORA: U Luksemburgu ste upoznali i svoju sadašnju suprugu Anu. Koliko je taj susret uticao na vašu odluku da se preselite?

#Marko Mazić: U međuvremenu sam upoznao Anu, koja je našeg porijekla, ali je rođena u Luksemburgu. Ona je, svakako, bila jedan od glavnih razloga mojih sve češćih dolazaka. Naša veza je vremenom postajala ozbiljnija, a samim tim se mijenjao i moj odnos prema Luksemburgu. Ta zemlja za mene više nije bila samo mjesto sezonskog rada, već mjesto u kojem sam počeo da zamišljam svoju budućnost. U proljeće 2019. godine donio sam odluku da odem u Luksemburg sa namjerom da se tamo preselim i izgradim život.

To nije bila laka odluka, jer u tom trenutku nijesam imao boravišnu dozvolu, niti sigurnost da će se sve odvijati onako kako sam želio. Imao sam, međutim, volju, podršku osobe koju volim i nadu da se upornošću može doći do cilja.

#CGDIJASPORA: Kako su izgledali prvi mjeseci nakon odluke da ostanete u Luksemburgu?

#Marko Mazić: Prvi period nije bio jednostavan. Radio sam više različitih poslova koji nijesu bili povezani sa mojom strukom. Kada završite fakultet, prirodno je da želite da radite posao za koji ste se školovali, ali život u inostranstvu često zahtijeva da prvo prihvatite ono što vam je dostupno. Za mene nijedan pošten posao nije bio poniženje. Svaki posao mi je omogućavao da zaradim, steknem iskustvo, upoznam ljude i napravim novi korak. Sve vrijeme sam imao cilj i nadu da ću jednoga dana raditi ono što me čini srećnim, profesionalno ispunjava i odgovara obrazovanju koje sam stekao. Mislim da je važno da ljudi razumiju da se iza priče o nečijem uspjehu u inostranstvu često kriju godine neizvjesnosti, odricanja i rada na poslovima koje ta osoba možda nikada ranije nije obavljala. Kada se danas ispriča samo krajnji rezultat, sve može izgledati lako, ali pozadina moje priče bila je potpuno drugačija.

#CGDIJASPORA: Period pandemije koronavirusa dodatno je zakomplikovao život širom svijeta. Kako ste vi prošli kroz to vrijeme?

#Marko Mazić: Tokom pandemije radio sam na građevini i istovremeno tražio način da regulišem svoj boravak u Luksemburgu. Bio je to težak i neizvjestan period za sve, a posebno za nekoga ko još nije imao potpuno riješen boravišni status. Rad na građevini je fizički zahtjevan, ali sam znao zbog čega sve to radim. Imao sam cilj da ostanem u Luksemburgu, da izgradim stabilan život i jednog dana radim u svojoj struci. U takvim trenucima čovjek mora da bude strpljiv, jer se važne stvari rijetko rješavaju preko noći.

Zahvaljujući Ani, koja je tada bila moja djevojka, a danas je moja supruga, u septembru 2020. godine uspio sam da dobijem boravišnu dozvolu po osnovu spajanja porodice. To je bio jedan od najvažnijih trenutaka, jer sam konačno dobio pravnu sigurnost i mogućnost da ozbiljnije planiram budućnost.

#CGDIJASPORA: Krajem 2020. godine, nakon dužeg perioda, došli ste se u Crnu Goru. Koliko vam je značio taj dolazak?

#Marko Mazić: Krajem 2020. godine došao sam se u Crnu Goru da posjetim porodicu. Bio je to moj prvi dolazak nakon skoro dvije godine. Tek kada čovjek toliko vremena provede van svoje zemlje, shvati koliko mu nedostaju porodica, prijatelji, poznate ulice, način govora i sve one male stvari koje je ranije podrazumijevao. Taj dolazak mi je veoma značio. Susret sa porodicom poslije tako dugog perioda bio je emotivan, ali mi je istovremeno dao novu snagu. Odlazak u inostranstvo nije samo fizičko napuštanje zemlje. Čovjek sa sobom nosi uspomene, brigu za roditelje i bližnje, nostalgiju i stalnu želju da zna šta se dešava kod kuće. Crna Gora za mene nikada nije prestala da bude domovina, bez obzira na to gdje živim i radim.

#CGDIJASPORA: Po povratku u Luksemburg počeli ste intenzivnije da tražite posao. Ponovo vam je pomoglo jedno prijateljstvo?

#Marko Mazić: Kada sam se vratio u Luksemburg, ozbiljno sam se posvetio traženju posla. Moj prijatelj iz Poljske pomogao mi je da se zaposlim u firmi koja se bavila čišćenjem prozora, u kojoj je i on radio. Do tada se nijesam susretao sa tom vrstom posla. Sve mi je bilo novo i morao sam da učim od početka. Međutim, nijesam bježao od rada i trudio sam se da što bolje savladam posao. Tokom dvije godine stekao sam iskustvo i usavršio se, a zatim sam počeo da razmišljam o tome da pokrenem sopstveni biznis. Ovo iskustvo mi je pokazalo koliko su prijateljstvo i spremnost ljudi da vam pruže priliku važni kada živite u stranoj zemlji. Zanimljivo je da su mi u važnim trenucima profesionalnog puta pomagali prijatelji koji nijesu porijeklom iz Crne Gore. To je dokaz da se prava prijateljstva ne mjere nacionalnošću, već ljudskošću, povjerenjem i spremnošću da nekome pomognete kada mu je potrebno.

#CGDIJASPORA: Sopstvenu firmu otvorili ste 2023. godine. Kako ste se odlučili na taj korak?

#Marko Mazić: Nakon dvije godine rada i usavršavanja u čišćenju prozora, stekao sam dovoljno iskustva i sigurnosti da razmišljam o samostalnom poslu. Tako sam 2023. godine otvorio sopstvenu firmu. Pokretanje firme u stranoj zemlji predstavlja veliki korak i nosi odgovornost. Više nijeste samo zaposleni koji izvršava zadatke, već morate da razmišljate o organizaciji, klijentima, kvalitetu usluge, rokovima i svim administrativnim obavezama. Ipak, želio sam da pokušam i da znanje koje sam stekao pretvorim u nešto svoje. Za mene je osnivanje firme bilo potvrda da nijedan posao koji sam ranije radio nije bio uzaludan. Sve što naučimo može nam kasnije koristiti. Čak i kada posao nije dio prvobitnog životnog plana, on može otvoriti vrata koja ranije nijesmo mogli da vidimo.

#CGDIJASPORA: Istovremeno nijeste odustajali od želje da radite kao pravnik. Kada ste uspjeli da nostrifikujete diplomu?

#Marko Mazić: Diplomu Pravnog fakulteta uspio sam da nostrifikujem 2022. godine. To je za mene bio veoma važan korak, jer mi je otvorio nove mogućnosti za pronalaženje posla u struci. Ipak, nostrifikovana diploma nije automatski značila i zaposlenje. Poslao sam veliki broj prijava, vjerovatno i više od stotinu, ali sam često dobijao negativne odgovore. Najčešće obrazloženje bilo je da nemam dovoljno iskustva u struci. To je veoma frustrirajuća situacija. Da biste dobili posao, traže vam iskustvo, a iskustvo ne možete steći ako vam niko ne pruži prvu priliku. Bilo je trenutaka kada sam gotovo potpuno izgubio nadu i pomislio da treba da odustanem od potrage za poslom iz snova. Ipak, porodica i Ana nijesu dozvolili da prestanem da vjerujem. Njihova podrška mi je mnogo značila. Kada bih se razočarao zbog novog odbijanja, podsjećali su me koliko sam već prepreka prošao i govorili da treba da nastavim. Zato mogu reći da nijedan moj uspjeh nije isključivo individualan. Iza njega stoje ljudi koji su vjerovali u mene i onda kada je meni samom nedostajalo vjere.

#CGDIJASPORA: Priliku koju ste dugo čekali dobili ste početkom 2024. godine. Kako je došlo do zaposlenja u kompaniji „Langham Hall“?

#Marko Mazić: Kao i ranije, i ovoga puta mi je pomogao prijatelj koji je stranac. Zahvaljujući njegovoj pomoći, u februaru 2024. godine zaposlio sam se u kompaniji „Langham Hall“. To je za mene predstavljalo ostvarenje jednog velikog cilja, jer sam konačno dobio priliku da radim u struci. Nakon svih poslova koje sam obavljao, nostrifikacije diplome, brojnih prijava i odbijanja, osjećao sam da se sav trud konačno isplatio. Naravno, dobijanje posla nije kraj procesa. Svako novo radno mjesto zahtijeva dodatno učenje, dokazivanje i prilagođavanje. Ali kada dobijete prvu pravu priliku, onda možete da pokažete svoje znanje, sposobnosti i odnos prema poslu.Zbog toga sam veoma zahvalan ljudima koji su mi pomogli. Nekada je dovoljna jedna osoba koja će vam otvoriti vrata, ali je nakon toga na vama da opravdate ukazano povjerenje.

#CGDIJASPORA: Da li danas, kada pogledate svoj put, drugačije doživljavate poslove koje ste obavljali prije zaposlenja u struci?

#Marko Mazić: Svakako. Danas ništa od toga ne posmatram kao izgubljeno vrijeme. Berba grožđa, građevina, čišćenje prozora i svi drugi poslovi koje sam radio naučili su me važnim životnim lekcijama. Naučili su me da poštujem svaki pošten posao i ljude koji ga obavljaju. Naučili su me da diploma jeste važna, ali da čovjekovu vrijednost ne određuje samo njegovo zanimanje. Važno je kako se odnosite prema obavezama, ljudima i prilikama koje dobijete.Ti poslovi su mi pomogli da postanem samostalniji, odgovorniji i istrajniji. Da nije bilo iskustva u čišćenju prozora, vjerovatno ne bih došao na ideju da otvorim sopstvenu firmu. Da nije bilo teških trenutaka i odbijanja, možda danas ne bih u istoj mjeri cijenio priliku da radim u struci. Moj put nije bio pravolinijski, ali vjerujem da je svaki njegov dio imao smisla.

#CGDIJASPORA: Uspjeh na profesionalnom planu donio vam je i dodatnu sigurnost da osnujete porodicu. Kada ste se vjenčali?

#Marko Mazić: Kada sam pronašao posao u struci, stekao sam dodatni osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Ana i ja vjenčali smo se u oktobru 2024. godine, a danas je naša porodica bogatija za još dva člana – naše princeze Miu i Anju. Porodica mi je najveća podrška i najveća motivacija. Kada postanete roditelj, mnoge stvari počnete da posmatrate drugačije. Više ne razmišljate samo o svojim željama i planovima, već i o budućnosti svoje djece, vrijednostima koje ćete im prenijeti i svijetu u kojem će odrastati. Ana je bila uz mene u najtežim i najvažnijim trenucima mog života u Luksemburgu. Zajedno smo prošli period neizvjesnosti, borbu za boravišnu dozvolu, promjene poslova i sve izazove koji prate stvaranje života u stranoj zemlji. Zato su današnji mir i porodična sreća rezultat zajedničkog truda.

#CGDIJASPORA: Iako živite u Luksemburgu, koliko je Crna Gora prisutna u vašem svakodnevnom životu?

#Marko Mazić: Crna Gora je moja domovina i uvijek će to biti. Čovjek može da izgradi život u drugoj zemlji, da tamo radi, stvori porodicu i stekne prijatelje, ali mjesto porijekla ostaje dio njegovog identiteta. Možda ću biti subjektivan, ali moje omiljeno mjesto u Crnoj Gori je moj rodni grad Berane. Tamo najviše vremena provodim sa porodicom i prijateljima iz djetinjstva. Poseban je osjećaj kada se vratite među ljude koji vas poznaju od najranijih dana i pred kojima ne morate ništa posebno da objašnjavate. Ipak, za mene svaki dio Crne Gore ima posebnu vrijednost. Odmor nastojim da iskoristim tako što, pored Berana, posjetim i planinske predjele, posebno Durmitor i naše selo Nedajno, gdje imam kuću. Nedajno je mjesto porodičnih korijena, prirode i mira koji se teško mogu opisati nekome ko nije vezan za taj kraj.

Naravno, odlazim i na crnogorsko primorje, gdje ljetujem sa porodicom. Crna Gora na malom prostoru ima nevjerovatnu raznolikost. Za kratko vrijeme možete biti i u planinama i na moru, a svaki kraj ima svoju posebnu ljepotu i priču.

#CGDIJASPORA: Koliko često uspijevate da dođete u Crnu Goru?

#Marko Mazić: Dolazim kad god imam priliku i koliko mi poslovne i porodične obaveze dozvoljavaju. Najčešće je to nekoliko puta godišnje. Svaki dolazak nastojim da iskoristim na najbolji mogući način, kako bih proveo vrijeme sa porodicom i prijateljima, obišao Berane i Nedajno, ali i druge krajeve Crne Gore. Kada živite u dijaspori, vrijeme odmora uvijek izgleda kratko, jer želite da vidite mnogo ljudi i posjetite mnogo mjesta. Bez obzira na to koliko dana boravak traje, povratak u Crnu Goru uvijek mi donosi posebnu energiju. To je osjećaj koji vjerovatno najbolje razumiju ljudi koji godinama žive van svoje domovine.

#CGDIJASPORA: Da li ste uključeni u kulturne i društvene aktivnosti crnogorske dijaspore u Luksemburgu?

#Marko Mazić: Još uvijek nijesam proaktivno uključen u kulturne i društvene aktivnosti koje promovišu Crnu Goru i crnogorsku dijasporu u Luksemburgu. Nekoliko puta sam prisustvovao takvim događajima, ali zbog poslovnih i porodičnih obaveza do sada nijesam bio aktivan u mjeri u kojoj bih želio. Ipak, u budućnosti planiram da se dodatno angažujem i da na svoj način doprinesem razvoju tih aktivnosti. Smatram da su okupljanja dijaspore veoma značajna, ne samo zbog druženja već i zbog očuvanja jezika, kulture, običaja i veze sa Crnom Gorom. Posebno je važno da u takve aktivnosti uključujemo djecu i mlade koji su rođeni u Luksemburgu ili drugim državama. Njima treba omogućiti da upoznaju zemlju svog porijekla i da se ne osjećaju kao stranci kada dođu u Crnu Goru.

#CGDIJASPORA: Na koji način bi crnogorska dijaspora mogla snažnije da doprinese promociji i razvoju Crne Gore?

#Marko Mazić: Smatram da bi crnogorska dijaspora širom svijeta mogla da uloži dodatne napore u promociju Crne Gore i njenih vrijednosti. Naši ljudi žive i rade u velikom broju država, stekli su iskustvo, znanje, poslovne kontakte i mogućnost da Crnu Goru predstavljaju u najboljem svjetlu. Doprinos ne mora uvijek biti samo finansijski. Jednako su važni znanje, ideje, povezivanje ljudi, promocija kulture, turizma i privrednih potencijala Crne Gore. Ljudi iz dijaspore mogu da budu most između Crne Gore i zemalja u kojima žive. Naravno, u skladu sa mogućnostima, dijaspora bi mogla organizovanije da pomaže i najugroženijem dijelu stanovništva u Crnoj Gori. Mnogi naši ljudi već učestvuju u humanitarnim akcijama i pomažu pojedincima i porodicama, ali vjerujem da bi se uz bolju povezanost moglo postići još više. Važno je da pomoć bude dobro organizovana i usmjerena tamo gdje je zaista potrebna. Dijaspora ima veliki potencijal, ali je potrebno više međusobne saradnje, povjerenja i konkretnih inicijativa.

#CGDIJASPORA: Kako ocjenjujete odnos institucija Crne Gore prema dijaspori?

#Marko Mazić: Imam utisak da Crna Gora, možda nenamjerno, na neki način zanemaruje svoju dijasporu. Ne mislim da ne postoji nikakva saradnja ili interesovanje, ali vjerujem da ima mnogo prostora da se taj odnos poboljša. Dijaspora želi da bude prepoznata kao važan dio Crne Gore, a ne samo kao grupa ljudi koji žive van njenih granica. Potrebna je bolja komunikacija, više konkretnih programa, češći susreti i snažnije povezivanje institucija sa našim ljudima u svijetu.Istovremeno, odgovornost nije samo na institucijama. I dijaspora mora da bude organizovanija, aktivnija i spremna da predlaže konkretna rješenja. Potrebno je da obje strane naprave korake jedna prema drugoj. Zahvaljujući ljudima i medijima kao što ste vi, naš glas se ipak čuje kroz priče koje redovno objavljujete o našim ljudima širom svijeta. Takve priče su važne jer pokazuju da dijaspora nije samo statistika, već je čine konkretni ljudi, porodice, uspjesi, problemi i životna iskustva.

#CGDIJASPORA: Koliko je važno da djeca rođena u dijaspori sačuvaju vezu sa Crnom Gorom?

#Marko Mazić: Veoma je važno. Naša djeca će odrastati u zemljama u kojima su rođena i prirodno je da će biti dio tih društava. Međutim, to ne znači da treba da izgube vezu sa zemljom iz koje potiču njihove porodice. Na nama kao roditeljima je da im prenesemo ljubav prema Crnoj Gori, da ih učimo jeziku, upoznamo sa kulturom, tradicijom i porodičnim korijenima. Treba da ih dovodimo u Crnu Goru, da upoznaju rođake, vide mjesta iz kojih potiču njihovi roditelji i stvore sopstvene uspomene. Volio bih da Mia i Anja jednog dana znaju odakle potiču, da poznaju Berane, Pivu i Nedajno i da Crnu Goru osjećaju kao dio sebe. Ljubav prema domovini ne treba nametati, već je treba prenositi ličnim primjerom, pričama, zajedničkim putovanjima i lijepim uspomenama.

#CGDIJASPORA: Šta biste poručili mladim ljudima iz dijaspore koji žele snažnije da se povežu sa svojim korijenima?

#Marko Mazić: Poručio bih im da prije svega imaju volju i da njeguju ljubav prema svojoj domovini. Crna Gora će ih uvijek objeručke prihvatiti.Važno je da se interesuju za svoje porijeklo, da razgovaraju sa roditeljima, bakama i đedovima, da uče o mjestima iz kojih potiču njihove porodice i da dolaze u Crnu Goru kad god imaju priliku. Ne treba da se stide svog jezika, imena ili porijekla. Naprotiv, treba da budu ponosni što pripadaju i zemlji u kojoj žive i zemlji iz koje potiču. Povezanost sa korijenima ne znači zatvaranje prema drugim kulturama. Čovjek može da bude uspješno integrisan u društvo u kojem živi, da poštuje tu zemlju i istovremeno čuva ljubav prema Crnoj Gori. Vjerujem da upravo takvi ljudi mogu da budu najbolji most između dvije države i dvije kulture.

#CGDIJASPORA: Vaša životna priča pokazuje da put do uspjeha često vodi preko brojnih prepreka. Koja je vaša završna poruka čitaocima?

#Marko Mazić: Moja poruka svima je da nikada ne prestanu da sanjaju, jer su snovi zaista dostižni. To ne znači da će se ostvariti brzo i bez prepreka. Naprotiv, često će biti potrebno mnogo rada, strpljenja, odricanja i suočavanja sa odbijanjima. Bilo je trenutaka kada sam mislio da neću uspjeti da regulišem boravak, kada sam radio poslove koji nijesu bili u mojoj struci i kada sam poslije velikog broja odbijenih prijava gotovo odustao od traženja posla za koji sam se školovao. Međutim, svaki put sam nastavio dalje. Danas, kada pogledam svoj put od sezonske berbe grožđa, preko rada na građevini i čišćenja prozora, do otvaranja sopstvene firme i zaposlenja u struci, znam da nijedan trud nije bio uzaludan.Zato bih svima poručio: vjerujte u sebe, cijenite ljude koji vam pružaju podršku i ne dozvolite da vas privremeni neuspjesi ubijede da je cilj nedostižan.

Per aspera ad astra – preko trnja do zvijezda!

Piše: Nada Kovačević

DRUŠTVO

Patrijarh Porfirije na Vučjem dolu u Nikšiću: Ime i prezime svakog pravoslavnog Srbina jeste Sveti Sava

„Ovo je mjesto duhovne snage i svetosavskog nasljeđa“, kazao je poglavar SPC

Patrijarh srpski Porfirije poručio je na Vučjem dolu u Nikšiću da svaki pravoslavni Srbin, ma gdje živio, svoj identitet prepoznaje u Svetom Savi i Gospodu Isusu Hristu, ističući da je Vučji do mjesto duhovne snage i svetosavskog nasljeđa. On je danas služio liturgiju na praznik Svetog Atinogena, uz sasluženje više arhijereja, u okviru dvodnevnog obilježavanja 150. godišnjice Bitke na Vučjem dolu.

„I pravoslavni Srbin bilo gdje u Evropi, i bilo gdje da se nalazi, svugde ima jedno te isto ime i prezime, označen krstom Hristovim i znakom Njegovim, ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava, jeste Rastko Nemanjić.

Porfirije je kazao da je Vučji do, uprkos imenu koje asocira na surov kraj, mjesto velikog duhovnog značaja, gdje su se, kako je naveo, ljudi okupljeni oko svetosavske tradicije opredjeljivali za trajne duhovne vrijednosti.

„Velik si, Gospode, što si nas danas u ovu ljepotu sabrao, u ovaj, po imenu, naizgled divlji i negostoljubiv kraj, u Vučji Do, ali u isto vrijeme, po značaju duhovnom, po onome što se ovdje zbilo: mjesto ljepote, mjesto duhovno, mjesto pris ustva blagodati Duha Svetoga. Jer ovdje su oni koji su se nazivali imenom Svetoga Save, ovdje su Svetosavci, znali da je zemaljsko za malena carstvo, a da je nebesko uvijek i dovijeka. I u toj riječi sadržano je čitavo Jevanđelje Hristovo, ono Jevanđelje koje nas je oblikovalo kroz vijekove, ono Jevanđelje koje je postalo pravilo našega života, ono Jevanđelje koje je zakon po kojem živimo i po kojem sve ostale zakone i pravila sa kojima se susrećemo, ispitujemo i preispitujemo“, rekao je patrijarh.

Patrijarh srpski Porfirije juče je doputovao u Podgoricu, gdje su ga dočekali mitropoliti crnogorsko-primorski Joanikije i budimljansko-nikšićki Metodije.

Porfirije se potom uputio u Nikšić, gdje mu je priređen svečani doček u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog.

Nastavite sa čitanjem

DRUŠTVO

Žene dobile pravo na menstrualno odsustvo: Poslanici usvojili izmjene zakona

Cilj izmjena je, kako je navedeno u obrazloženju, uspostavljanje ravnoteže između zdravlja žena i profesionalnih obaveza

Poslanici su danas usvojili izmjene i dopune Zakona o zdravstvenom osiguranju, zahvaljujući kojima će žene imati pravo na dva dana plaćenog odsustva mjesečno.

Ovo pravo pripada ženama koje imaju sekundardnu dismenoreju, odnosno bolne menstrualne cikluse uzrokovane organskim uzrocima kao što su endometrioza, polipi, miomi…

Inicijativu za izmjenu zakona još u martu ove godine, uoči Dana žena, podnijela je nezavisna poslanica Jevrosima Pejović.

Predlog zakona kojim se uvodi pravo na menstrualno odsustvo za žene sa dijagnostikovanom sekundarnom dismenorejom dobio je ranije danas jednoglasnu podršku Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje i Zakonodavnog odbora.

U obrazloženju piše da Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju ima za cilj adekvatno regulisanje dijagnostikovanih patoloških stanja sekundarne dismenoreje, čime se eliminišu sve vrste predrasuda na radnom mjestu i uspostavlja ravnoteža izmedu zdravlja i profesionalnih obaveza žena.

„Predloženim zakonskim rješnjem ženama sa sekundarnom dismenorejom priznaje se pravo na posebno stanje privremene spriječenosti za rad. Sekundarna dismenoreja podrazumijeva stanje praćeno bolnim simptomima uzrokovanim prethodno dijagnostikovanom ginekološkom patologijom. Posebnim stanjem privremene spriječenosti za rad će se smatrati bolovanje na kojem se može naći žena usljed sekundarne dismenoreje povezane sa patološkim stanjima poput endometrioze, mioma, upale jajnika, endometrijalnih polipa, policističnih jajnika ili simptomima kao što su dispareunija, disurija, neplodnost ili krvarenje obilnije od normalnog. Dijagnozu sekundarne dismenoreje utvrđuje Ijekar specijalista, a osiguranice su dužne da Ijekarsko uvjerenje obnavljaju najkasnije do 31. decembra tekuće godine i dostave ga poslodavcu do 30. januara naredne godine“, piše u obrazloženju propisa.

Nastavite sa čitanjem

DRUŠTVO

Besplatne ležaljke i suncobrani posle 17 sati samo za građane Crne Gore

Prethodnih godina ležaljke i suncobrani bili su besplatni posle 17 sati za sve posjetioce plaža i zakupci su bili dužni da istaknu tu informaciju na informativnoj tabli

Ležaljke i suncobrani na crnogorskim plažama besplatni su posle 17 sati, ali samo za građane Crne Gore, dok je to ranije važilo za sve turiste, prenosi portal RTCG.

Građani i turisti se sve češće žale da im je naplaćen mobilijar na plažama nakon 17 sati, a iako iz JP Morsko dobro za portal nisu dali pojašnjenja vezana za naplatu, Ugovorom o korišćenju morskog dobra za sezonu 2026. obaveza je zakupca da posle tog vremena besplatno omogući korišćenje ležaljki i suncobrana građanima Crne Gore, uz identifikacioni dokument.

Prethodnih godina ležaljke i suncobrani bili su besplatni posle 17 sati za sve posjetioce plaža i zakupci su bili dužni da istaknu tu informaciju na informativnoj tabli.

Na jednoj plaži u Sutomoru napisano je, međutim, da niko ne može da uzme ležaljku besplatno posle tog vremena, ukoliko nije prije toga platio.Direktor JP Morsko dobro, Mladen Mikijelj, izjavio je ranije da će svaki zakupac koji bude naplaćivao plažni mobilijar posle 17 časova snositi posledice.

Ukoliko im neko naplati ležaljke i suncobran nakon pet popodne, građani mogu da se žale Službi za kontrolu morskog dobra koja kontroliše izvršavanje ugovornih obaveza zakupaca plaža, navodi RTCG.

Služba može da utvrdi da li je zakupac prekršio ugovor i preduzme mere predviđene ugovorom.

Ako smatraju da zakupac krši propise ili obmanjuje korisnike usluga, građani mogu da podnesu prijavu i turističkoj inspekciji, koja tokom ljetnje sezone vrši pojačane kontrole na primorju.

Nastavite sa čitanjem

Najčitanije