Dok većina njihovih vršnjaka do škole stiže za nekoliko minuta, sestre Jelena, Ivana i Marijana Labović iz okoline Andrijevice godinama su svakog školskog dana pješačile više od šest kilometara u jednom pravcu kako bi stigle na nastavu, prenosi RTCG u novoj epizodi emisije „Mjesto za nas“.

Bez obzira na kišu, snijeg, ljetnje vrućine ili hladna zimska jutra, njihov put do škole trajao je duže od sat vremena. Ipak, ove djevojčice nikada nijesu dozvolile da ih udaljenost ili teški uslovi spriječe u želji za učenjem.

„U početku nije bilo lako dok se nijesmo navikle, a onda je postajalo sve lakše. Teže nam pada kada se vraćamo iz škole jer bude vruće ili neko nevrijeme, a uzbrdo se ide. Voljela bih da smo malo bliže školi, ali sada sam se navikla“, priča Ivana.

Na dugom putu nijesu bile same. Sestra Jelena kaže da joj je prisustvo sestre ulivalo sigurnost i činilo svaki korak lakšim.

„Nije me bilo strah jer sam išla sa sestrom i bilo je lakše jer smo dvije. Ujutru kad krenemo odmorne smo i nekako lako stignemo, a poslije škole se umorimo pa je povratak mnogo teži“, kaže Jelena.

Njihova međusobna povezanost posebno dolazi do izražaja kroz odnos dvije starije sestre. Iako je jedna od njih godinu dana starija, odlučila je da sačeka sestru kako bi zajedno pohađale isti razred. Taj gest najbolje govori o bliskosti koja ih prati na svakom koraku, pa i na putu do škole.

Uprkos svakodnevnim izazovima, djevojčice ne gube osmijeh niti želju za učenjem. Ivana posebno voli matematiku i engleski jezik, a na pitanje šta bi promijenila u svom životu, odgovor je jednostavan.

„Voljela bih samo da smo malo bliže školi“, kaže ona.

Priča sestara Labović svjedoči o istrajnosti, porodičnoj slozi i snazi dječje volje. Njihov svakodnevni put nije samo put do škole, već i put ka obrazovanju, boljoj budućnosti i ostvarenju snova, bez obzira na prepreke koje se nađu na tom putu.

Izvor: RTCG (snimak iz emisije „Mjesto za nas“)

Obrada teksta: Berane online

p.s. Priča o sestrama Labović predstavljena je u novoj epizodi emisije „Mjesto za nas“ Radio-televizije Crne Gore (RTCG), dostupnoj na platformi MNE Play.

Izvršna direktorica NVO „Centar za dječija prava“ Ivona Pavković reagovala je povodom slučaja starice Desanke Ivanović (89) iz Podgorice koja je zbog prepirke sa snahom završila u „betonjerci” i saopštila da je ovaj slučaj rezultat višegodišnjih porodičnih sukoba.

Reagovanje prenosimo integralno:

Kao izvršna direktorica NVO „Centar za dječija prava“ i zastupnica interesa maloljetne djece po punomoćju njihovih roditelja, dužna sam da reagujem povodom teksta objavljenog pod naslovom „Starica od skoro devedeset godina zbog prepirke sa snahom završila u betonjerci“, jer su u javnosti izneseni navodi koji predstavljaju isključivo jednu stranu višegodišnjeg porodičnog sukoba, dok su potpuno zanemareni interesi i prava maloljetne djece.

Posebno ističem da su upravo djeca godinama bila izložena različitim oblicima psihičkog maltretiranja, vrijeđanja, zastrašivanja i omalovažavanja. Djeci je osporavano pravo na normalnu igru i korišćenje dvorišta porodične kuće, zabranjivano im je da se igraju, upućivane su im uvrede i pogrdni komentari, a prema navodima roditelja više puta im je govoreno da nijesu njena unučad i da nijesu poželjna.

Javnost treba da zna i da su tokom godina podnošene prijave čak i protiv maloljetne djece, uključujući i prijavu protiv djeteta starog 13 godina.

Takvo postupanje kod djece izaziva osjećaj straha, nesigurnosti i uznemirenosti, a posljedice takvog ponašanja trpe upravo najmlađi članovi porodice.

Takodje, potpuno je izostavljena činjenica da je osoba koja se u medijima predstavlja isključivo kao žrtva pravosnažno osuđena zbog lažnog prijavljivanja.

O tom predmetu odlučivala je sutkinja Larisa Stamatović u Osnovnom sudu u Podgorici, kojom prilikom je izrečena uslovna osuda od četiri mjeseca zatvora sa rokom provjeravanja od jedne godine.

Dalje, netačni su navodi kojima se stvara utisak da joj porodica nije pružala pomoć i adekvatne uslove za život. Prema informacijama porodice, prije više od dvadeset godina dobrovoljno se odrekla imovine u korist svojih sinova.

Više puta joj je nuđen smještaj u novoj kući sa znatno boljim uslovima za život, što je odbijala. Takođe joj je bio obezbijeđen majstor za izradu kupatila u prostoru koji koristi, ali ni to nije prihvatila.

Pored svega navedenog, porodica godinama trpi kontinuirana prijavljivanja, pozive policiji, uvrede, konflikte i različite oblike uznemiravanja. Postoje navodi i o incidentima prema drugim licima iz komšiluka koji su evidentirani kod nadležnih organa, kao i brojni događaji koji nijesu pomenuti u objavljenom tekstu.

Roditelji navode i da je tokom godina dolazilo do uništavanja biljaka i imovine u dvorištu, kao i drugih postupaka kojima su dodatno narušavani porodični odnosi. Posebno zabrinjava činjenica da su djeca bila izložena svakodnevnim uvredama, kletvama i neprimjerenom ponašanju, o čemu postoje svjedoci i dokumentacija.

NVO „Centar za dječija prava“ neće prejudicirati odluke nadležnih organa, ali smatramo da javnost ima pravo da bude upoznata sa svim relevantnim činjenicama, a ne samo sa dijelom priče koji odgovara jednoj strani.

Kada su u pitanju djeca, interes djeteta mora biti iznad svih porodičnih sukoba, medijskih interpretacija i pojedinačnih interesa odraslih, te pozivamo medije da budu odgovorni i da ne prenose navode koji su u direktnoj koliziji sa stanjem u spisima predmeta i dokazima.

Sinovi legendarnog Peša Batrićevića, Aleksandar i Petar, nastavili su humanu misiju spasavanja života na Bojani i Velikoj plaži. Prije nekoliko dana spasili su sedmogodišnjeg dječaka i njegovog oca koji zbog jakih struja nisu mogli da se domognu obale na Velikoj plaži, piše Primorski portal.

„Sjedio sam na terasi našeg porodičnog restorana. Vidio sam u vodi, u blizini ušća Bojane u more, dijete i nekoliko metara od njega muškarca. Procjenio sam da gube snagu, da su u riziku da se utope. Pozvao sam brata Aleksandra i čamcem smo veoma brzo stigli do njih dvojice. Prvo smo spasili dijete, pa odraslog muškarca. To su bili otac i sin. Turisti iz Ukrajine, ili Rusije, nisam siguran. Nama je važno da smo ih spasili, doveli na sigurno, na obalu te da su obojica dobro“, kazao je za Primorski portal Petar Batrićević.

Akcija spašavanja je trajala nepunih 10 minuta. Neke od osoba koje su prisustvovale spašavanju odlučile su da sa drugima podijele utiske o ovom herojskom činu.

„Poštovani, dobar dan. Prije nekoliko dana prisustvovali smo nesvakidašnjem i veoma emotivnom događaju na ušču rijeke Bojane. Dok smo sjedjeli u jednom restoranu, nismo ni primijetili da se u moru odvija drama i da su čovjek i dijete u ozbiljnoj opasnosti. Momci koji rade i drže restoran reagovali su nevjerovatno prisebno i profesionalno. Bez panike, galame i nepotrebne pompe, uzeli su kolut za spasavanje, uskočili u gliser i punom brzinom krenuli prema mjestu gdje su se nalazili ugroženi kupači. Njihova brza reakcija i odlučnost vjerovatno su spriječile tragediju“,- jedna je od objava na stranici Podgorički vremeplov.

Petar kaže da su ćudi vode nepredvidive.

„Lijep dan, malo talasa od zapada, ali jake struje. To mnogi ljudi sa strane ne znaju“, kaže Petar.

Braća Batrićević su ugostitelji, ali su na daleko poznati po hrabrim podvizima spasavanja života. Priče o Batrićevićima ocu i sinovima, zvuče bajkovito, ali su zasnovane na istinitim događajima sa Bojane i Velike plaže. Trocifren je broj ljudskih života koje su spasili u proteklih nekoliko deceniija.

Dešavalo se da spašavaju i spasioce, i triatlonce…

Braća i njihove dvije sestre, odrasli su uz Bojanu gdje su od oca Peša spoznali specifičnosti Bojane i razvili vještine snalaženja u strujama.

„Pogledaš Bojanu, ona teče ka moru. Logično, uliva se u more. Bojana je duboka oko četiri metra, gornja dva teku ka moru, ali pri koritu slane vode iz mora daju rijeci uzvodan tok. To je fenomen. Jake morske struje ulaze u rijeku. Te struje zbune ljude, uhvati ih panika. Karakteristike rijeke treba poznavati“, objašnjavali su u razgovoru za Primorski portal Batrićevići.