Bivši premijer Zdravko Krivokapić kazao je da je verzija Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom koju je njegova Vlada poslala SPC i koja nije prihvaćena, ista verzija koju je pokojni mitropolit Amfilohije nudio Vladi Crne Gore još 2012. godine.

U intervjuu „Vijestima“ vođenom u njegovom kabinetu na Mašinskom fakultetu, Krivokapić je govorio o Demohrišćanskom pokretu, odnosu sa bivšim ministrima i aktuelnim premijerom, nenajavljenom putu u Beogradsku patrijaršiju…

Intervju „Vijestima“ integralno prenosimo:

Posljednji put smo (novinar „Vijesti“) razgovarali u kabinetu premijera. Kako danas izgleda vaš radni dan?

Izgleda profesorski, kao što sam iz profesure ušao u politiku tako sam se iz politike vratio u profesuru, tamo gdje se osjećam najljepše sa punim radnim intenzitetom i obavezama. Ja sam u duši uvijek bio profesor, jer je to zaista najljepša profesija.

Formirali ste Demohrišćanski pokret. Dokle se stiglo sa tim?

To je ono što je mene kao čovjeka uvijek interesovalo u političkom smislu, a to je povezivanje demokratije i hrišćanstva. Takve političke partije su dale značajan pečat razvoju Zapadne Evrope. To nekako nije na prostorima evropskog istoka prihvaćeno na isti način, ali uvijek postoje te dobre korelacije koje sam ja isticao i prilikom prve promocije DHP-a. Mislim da su to ideje na kojima treba razvijati i praviti perspektivu svake evropske države. Što se tiče mog ličnog angažovanja, ja sam napomenuo i sada napominjem kako ne želim da se politički angažujem.

Vi nećete biti lider te partije?

Ne.

To će biti bivši šef ANB-a Dejan Vukšić?

Mislim da je on logičan izbor. Dosadašnjim aktivnostima i njegovim načinom rada i požrtvovanjem, koji je vezan za jedan takav proces. Nije lako formirati partiju bez finansija, bez obzira na to što će ona zasigurno imati izuzetno kvalitetne ljude. Nadam da će biti uspješna kao što je Pokret Evropa sad!

Vukšić i Krivokapić, foto: Boris Pejović

Pomenuli ste i partiju Evropa sad, postojalo je očekivanje da Vi budete dio tog pokreta, bilo kao podrška, bilo kao počasni predsjednik. Šta se desilo, gdje je “puklo”?

Međuljudski odnosi su čudnovati, ali tu nije bilo nikakvog pucanja. Ja i danas imam izuzetne odnose sa najvećim brojem ljudi koji su u PES-u, a koji su nekada bili sastavni dio 42. Vlade. Mislim da je taj pokret jedan od vidljivih efekata, između ostalog, rezultata te Vlade. Jer kada određeni broj izuzetno kvalitetnih ministara, brojnih državnih sekretara, mojih nekadašnjih savjetnika i drugih saradnika u ministarstvima osnuju pokret koji ima dubinsku vezu sa programom “Evropa sad!”, onda je to pokazatelj uspjeha. Na taj način se dodatno uviđa još jedan benefit koji je proizišao iz 42. Vlade.

Kakvi su Vaši današnji odnosi sa dvojicom najistaknutijih ministara, Milojkom Spajićem i Jakovom Milatovićem?

Oni su i dalje moji omiljeni ministri i imamo saradnju. Sa nekim na nedjeljnom nivou, a sa nekim malo rjeđe.

Spajić i Milatović, foto: Luka Zeković

Jeste li dobili poziv da se pridružite PES-u, je li Vam nešto konkretno nuđeno?

Dobijao sam pozive. U tom trenutku nijesam bio spreman za bilo kakvo angažovanje, jer sam radio na jednom ličnom projektu. Ne želim da se uključujem ako ne mogu adekvatno da pomognem.

Kako iz današnje perspektive gledate na Vašu zvaničnu posjetu Srbiji, na to kako ste dočekani i sve što je prethodilo i uslijedilo nakon tog boravka?

Foto: Boris Pejović

Možda je najbolji odgovor na to pitanje moj stav koji sam prilikom povratka saopštio saradnicima kao odgovor na “toplu dobrodošlicu”. Ne želim da pričam o tim namjernim ili nenamjernim protokolarnim previdima, mene to u životu nikad nije interesovalo. Mene interesuje ono što možete da osjetite kroz te razgovore. Zato sam ja tada kazao: ovo je moja oproštajna posjeta Beogradu. Oni su bili začuđeni tim mojim stavom, jer je gostoprimstvo bilo na najvećem mogućem nivou, u svim kontaktima od predsjednika do premijerke Srbije. Ipak, znajući sve ono što možda drugi ljudi nisu mogli imati kao informaciju, meni je bilo prosto jasno da je to moja završna diplomatska posjeta Beogradu. Uprkos tome što je pokrenuto nekoliko značajnih pitanja buduće saradnje.

Zašto je sadašnja Vlada u boljim odnosima sa zvaničnim Beogradom nego što je to bila Vaša Vlada?

Već negdje od novembra, kada je počela priča o tzv. manjinskoj vladi, primijetio sam da su pojedini članovi 42. Vlade i određeni broj poslanika bili česti gosti u Beogradu. To je bio jedan od indikatora da su neki drugi, za zvanični Beograd, bili prihvatljiviji partneri od profesora Krivokapića. Imao sam ponude da sarađujem sa opozicijom iz Beograda, ali nijesam želio da se miješam u unutrašnje stvari druge države. Smatram da je to neprimjereno, bez obzira ko to radi. Nadam se da će Crna Gora u budućnosti biti dovoljno samosvjesna i samostalna da razlikuje zajedničke bilateralne interese od onoga što su strategijski planovi pojedinih adresa izvan Crne Gore. Ja sam, kao premijer jedine ustavne vlade nakon 2020. godine, uvijek bio jasan: da nijedan milimetar države Crne Gore, od teritorije do vlasništva u državnim preduzećima, ne smije biti prodat. Zato sam svim ministrima odmah saopštio, da onaj koji uđe u proces prodaje najvećih preduzeća, taj radi protiv države Crne Gore i njenih interesa. Dakle, treba raditi na zajedničkim međudržavnim projektima, treba sarađivati, ali se Crna Gora nikako ne smije dovoditi u zavisnost od bilo koje druge države.

Da li je neko od vas tražio da Crnu Goru uvede u Otvoreni Balkan?

Ja mogu da kažem da su te ideje poticale od strane jednog dijela predstavnika međunarodne zajednice i naravno lidera zemalja iz okruženja. Moj stav je da ne treba tražiti hljeba preko pogače. To znači da imate jedan uhodani i dobro osmišljeni proces, i u administrativnom i finansijskom smislu, proces koji je bio vrlo aktuelan, a to je Berlinski proces. Svaku saradnju regionalnog tipa podržavam, ali na vrlo jasnim pravilima i principima. Znate, kada sam jedne prilike vodio dvočasovnu raspravu sa jednim državnikom koji zagovara Otvoreni Balkan, on je meni kazao: “To Vam je kao meni u nekom restoranu, i Vi uzmete ono što vam odgovara”. Na moje pitanje, da mi jednom rečenicom objasni kakva je razlika između Berlinskog procesa i Otvorenog Balkana, on je samo kazao da je razlika u tome što Berlinski proces vode Evropljani, a ovaj proces vodimo mi. Ja sam mu odgovorio: “Da, vas trojica.”

foto: Boris Pejović

Pričate o Aleksandru Vučiću?

Ne.

Pričamo o čovjeku iz regiona?

Naravno.

U političkom smislu, da li je vašu Vladu koštao taj Vaš odnos prema OB?

Vjerovatno je jedan od razloga to što nismo a priori prihvatili Otvoreni Balkan. Višegradska grupa je recimo dobar primjer regionalne saradnje, ali su oni imali razvijenu zajedničku infrastrukturu i dobru namjeru. Ja nisam siguran da Otvoreni Balkan znači dobru namjeru za sve države u regionu.

Pričali ste o tome da je jedan od razloga obaranja vlade i to što ste krenuli u borbu protiv šverca cigareta i droge, da ste imali ponudu da učestvujete u tome i lično.

Apsolutno je tačno, imao sam sugestije da se to nastavi kao forma “državnog posla” koji je postojao ranije. U trenutku kada mi je to predloženo reagovao sam plahovito. Rekao sam da, ako čujem da to neko pomene još jednom, taj će direktno biti prozvan za to što nudi. Imao sam svjedoka, nisam bio sam. Ja sam svaki put potencirao da je najvažnija bitka protiv šverca, u svakom pogledu. Pošto vidite u kojoj fazi je afera šverca cigareta, gdje je konstatovana sumnja da je od te ogromne zaplijenjene količine 90 odsto možda završilo na tržištu, ostaje pitanje koje me golica, kao čovjeka koji je nekoliko puta na sastancima potencirao važnost čuvanja zaplijenjenih cigareta i narkotika.

Da li ste Vi prijavili tužilaštvu tu ponudu?

Ne, nijesam prijavio.

Da li je bila kurirskog tipa?

Došla je od jednog visokog službenika, ali ne mogu da kažem sada ime i iz koje institucije.

foto: Boris Pejović

Kako gledate na slučaj Rada Miloševića? Za vrijeme 42. Vlade bio je državni sekretar u MUP-u, pa je postavljen za direktora Uprave prihoda i carina.

Kada je u pitanju izbor državnih sekretara, ja sam se odmah založio za autonomiju ministara da imaju svoj tim, odnosno da je ekskluzivno pravo ministra da bira svoje državne sekretare. Pitajte gospodina Sergeja Sekulovića zašto je izabrao Rada Miloševića. Postojali su jasni politički motivi za taj izbor. Na konkurs koji je bio raspisan za imenovanje direktora UPC prijavio se veći broj kandidata. Na tom konkursu, na osnovu podataka Ministarstva finansija, najbolje rezultate je pokazao Milošević. Postavljalo se pitanje da li ćemo kao 42. Vlada reagovati u skladu sa političkim zaokretom jednog od konstituenata dotadašnje parlamentarne većine, ali smo ipak odlučili da ne odlažemo pitanje direktora UPC, već da izaberemo gospodina Miloševića. Ne želim da govorim o tome šta se dešavalo poslije toga, jer ja to ne znam. Činjenica je da je prethodna v.d. direktorica Milena Petričević smijenila neke ljude, a gospodin Milošević ih je zatim vratio. Neka o tome ipak prosuđuje javnost.

Neki su govorili da Vi jeste prihvatili tu ponudu i da učestvujete u švercu. To je recimo govorio Nebojša Medojević.

To će vrijeme pokazati. Kad bih se osvrtao na stavove gospodina Nebojše Medojevića, svaki dan bih po jednu tužbu protiv njega podnosio. Zašto te informacije ne procesuira nadležnim državnim organima i institucijama? Bez obzira na to kakve su institucije, moramo institucionalno djelovati. Bacati medijske bombe, kao što se to redovno čini, ne samo od strane gospodina Medojevića, već i od strane drugih političara, postao je manir ponašanja u Crnoj Gori. Imate zakonsku proceduru, pa dokažite to što tvrdite.

Nebojša Medojević je bio na listi koju ste predvodili…

Ta priča dolazi od te grupacije, koja tvrdi da sam ih ja ‘’odžepario’’ 2020. godine. Pa ako sam ih odžepario, zašto ne postave pitanje i ne daju obrazloženje kako to da je Demokratski front 2016. godine imao manje od 80.000 glasova, a 2020. simptomatično – preko 130.000? Otkud tolika razlika? Da je nije donio Nebojša Medojević?

Vi ste rekli da je ova ponuda stigla ipak iz državne institucije. Brine li Vas da je neko drugi iz sistema prihvatio tu ponudu?

Ja sam u oktobru 2020. imao šemu o kojoj priča danas premijer Dritan Abazović. Došao je čovjek i rekao: “Profesore, ja mogu Vama jedino da pomognem i da Vam objasnim kako to funkcioniše. To je šema u koju moraju biti uključeni i određeni subjekti koji funkcionišu u okviru državnog aparata. To ne može da se radi samo od strane onih koji švercuju. Oni moraju imati logistiku.” Ja sam od tog trenutka vodio borbu na temu kome prepustiti tri značajna resora – saobraćaj, policiju i carinu. Šema je šema, tu se ništa ne vidi. Tu nema sudionika, tu se samo vide određeni putokazi. Mi smo pokrenuli jednu akciju, naravno, uz značajno učešće uvažene gospođe Vanje Ćalović Marković. Ona je tada insistirala na tome da se sve umreži, elektronski poveže… Najveći dio tih aktivnosti je započela upravo gospođa Petričević.

foto: Boris Pejović

Pomenuli ste premijera. Vaš odnos je počeo dosta idilično. Kad je tačno taj odnos počeo da bude drugačijeg karaktera?

Pa vidite, svaka relacija u Crnoj Gori je uvijek specifična. Gospodin Abazović je čovjek rijetko visoke ambicije i sa stanovišta odlučivanja, neko ko brzo donosi odluke. Fudbalskim rječnikom, on napravi dva dobra poteza i zatim zaboravi gdje mu je lopta. On je, prema mom sudu, nepromišljeno doveo Crnu Goru u stanje prije 2020. godine time što je prihvatio da bude premijer neustavne Vlade, koju je podržao DPS. Na gostovanju na TV Vijesti smo se prvi put vidjeli uživo. Najviše me je, na neki način, pridobio 1. septembra 2020.

U izborni štab naše koalicije upao je Andrija Mandić koji je sa vrata počeo sa bučnim propitivanjem: ‘’Kakav je to način, kakva ekspertska Vlada!?’’ Oni mene, sva je prilika, nisu čitali. Ja sam o ekspertskoj Vladi govorio tokom cijele kampanje. Da li je to neko slušao ili nije, da li su oni moje riječi uzimali za ozbiljno ili ne, to nije moj problem. Ideju ekspertske vlade ja nijesam preuzeo od CIVIS-a ili Ure, jer se ja od 1987. godine bavim ekspertskim sistemima. Poslije nemile scene, Mandić je kazao da ne može biti ekspertske vlade, osim ako Abazović to javno ne saopšti na pres konferenciji. Ja sam zatim pitao Abazovića može li da podrži javno ideju ekspertske Vlade, kao mjeru saradnje, što smo na kraju i potpisali. Nijesmo insistirali na ekspertskoj vladi koja bi nužno bila depolitizovana, već sa idejom da je čine eksperti, koji mogu biti i političari. I Abazović je to podržao.

Poslije toga ste imali sastanak pod Ostrogom…

Da. Na tom sastanku pokojni mitropolit Amfilohije nije učestvovao da bi sastavljao vladu, već kao pokrovitelj sastanka zbog našeg nejedinstva. On je tu bio u ulozi domaćina, koji se ni u jednom trenutku nije umiješao. Nijedno ime mi nije sugerisao da treba da bude u toj Vladi. Sa druge strane, ja sam u Skupštini bio iznenađen kada me je Milan Knežević predložio za premijera, znajući šta je sve izgovorio dan ranije.

Knežević, foto: Boris Pejović

Riječi upućene Vama ili…?

I meni i mitropolitu. Pri čemu, to što je uputio meni, to se da oprostiti. A to što je rekao mitropolitu, to neka on vidi sa samim sobom. To su činjenice.

Vratimo se na pitanje o sukobu sa Abazovićem…

Prvi naš potencijalni sukob se desio u trenutku predlaganja ministra odbrane. On je predložio sadašnjeg neustavnog ministra, gospodina (Gorana) Đurovića. On nije ispunjavao elementarne uslove da bi mogao biti ministar odbrane. Ne može neko ko dolazi iz sfere biznisa biti ministar odbrane. Tada je Abazović bio vidno ljut i zamolio me je da odustanem od toga da ja pronađem rješenje za taj resor. Na kraju sam pronašao najbolju i najkvalitetniju soluciju, a to je profesorica Olivera Injac. Ipak, ključni trenutak u kome je sve puklo je bilo naše mimoilaženje po pitanju ustoličenja crnogorskog mitropolita. Abazović je formalno bio za ustoličenje, dok su ministar unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije, kao njegovi ljudi, bili protiv ustoličenja.

foto: Boris Pejović

Pomenuli smo uticaj SPC. Vi kažete da na tom sastanku nije bilo nametanja. Uticaja je bilo i to krajnje očigledno, i to ne samo konkretna kadrovska rješenja, već i uticaja na vladine politike. Da li je to bila posljedica uticaja crkve ili smatrate da je bilo zloupotreba?

Reći ću Vam da sam se trudio da svaku religiju jednako tretiram. Nikada nikog nijesam pitao koje je nacije ili vjere, već koje kvalifikacije ima. Sve moje obaveze kao premijera, prema najvećoj vjerskoj zajednici, prestale su onoga trenutka kad sam potpisao izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uputio ih Skupštini. Ja sam zbog toga ušao u politiku. Kada se to desilo, ja sam samo sporadično imao određene kontakte sa vjerskim, crkvenim velikodostojnicima, ali ne samo SPC, već sa svima. Neki slučajevi su ipak dobili nepotrebne dimenzije. Zašto čovjek, koji je prepoznat kao vjernik i sveštenik, ne može nigdje da bude javno angažovan? Najdrastičniji slučaj oko kojeg su se uzburkali i djelovi međunarodne zajednice, bio je vezan za jednog vrlo obrazovanog sveštenika.

Na koji slučaj mislite, Nikolu Marojevića?

Da. Tada su čak i djelovi međunarodne zajednice reagovali, ali neprincipijelno. Kako nikome ne smeta kada novi premijer Ujedinjenog Kraljevstva vrši religiozni ritual pred ulazak u kabinet, a meni se zamjera što se kao vjernik pričešćujem?

Kako gledate na potpisivanje TU sa SPC? Svojevremeno je bilo poruka iz Patrijaršije da Vi nećete potpisati taj ugovor. “Vijesti” su izvještavale o raznim verzijama, a Vaša Vlada je imala zamjerke na preambulu…

Osmog februara 2021. godine je mitropolitu Hrizostomu, tadašnjem zamjeniku patrijarha, poslat prvi prijedlog Temeljnog ugovora. Evo jednog interesantnog podatka koji ću podijeliti sa vama. Tada je predloženo da ugovor potpišu četiri episkopa sa jedne stane, vladike Joanikije, Hrizostom, Dimitrije i Atanasije, a sa druge strane predsjednik i potpredsjednik Vlade, ministar pravde i generalni sekretar. I taj tekst, sa nekim manjim jezičkim izmjenama, je tekst koji je mitropolit Amfilohije predlagao ondašnjoj Vladi još 2012. godine. Ja sam naprasno postao nepodoban da potpišem takav ugovor, ne naravno za većinu u Crkvi, već za jedan dio Crkve i jedan dio političara… Tome je značajno doprinio Andrija Mandić.

foto: Vlada Crne Gore

Govorite o Vašem nenajavljenom odlasku u Patrijaršiju?

Vi znate da sam ja tada saopštio da mi nismo otišli u Beograd da potpišemo Temeljni ugovor. Najprije jer nije bio zakonski usaglašen, a zatim ni procedura nije bila kompletirana. Godinama objašnjavam studentima šta je procedura i nisam htio da je kršim, samo zato što sam vjernik.

Kada govorite o uticaju Andrije Mandića, mislite konkretno na taj događaj?

Da, na taj događaj i moj odlazak u Beograd.

Šta se tačno desilo tamo, je li tačno da Vas je tamo pozvao sadašnji mitropolit Joanikije?

Da.

Je li tražio od vas da potpišete TU, je li to bilo povezano sa njegovim izborom za mitropolita kasnije?

Takva je bila izjava.

Vesna Bratić je bila Vaš izbor, sad svjedočimo brojnim optužbama na Vaš račun od bivše ministarke…

Naravno da je Vesna Bratić bila moj izbor. Ona ima rijetko dobru biografiju. Ja sam nju bolje upoznao kroz rad NVO “Ne damo Crnu Goru”. Ona je osoba koja ima izuzetne potencijale. Međutim, neki ljudi, uprkos velikim kapacitetima, ne mogu da istrpe pritisak, stres, probleme, kontinuirane optužbe koje su prevazilazile granicu ukusa. Ja sam Vesnu Bratić od samog početka dosljedno štitio. Naravno, znajući za sve naslijeđene probleme, nikada nijesam uticao na bilo kog ministra, u pogledu postavljenja direktora domova zdravlja, bolnica, direktora vrtića, i sl. O situaciji na koju aludirate ja sam prvi put informisan od zaštitnice imovinskih interesa, koja me je upozorila da su ta rješenja nezakonita. Tada sam je upitao: “Gdje ste Vi bili do sada?”. I tako je krenula priča o nezakonitim smjenama. Ali je isto tako frapantno da niko od nadležnih nije reagovao u jednoj sličnoj situaciji, kada je državni budžet oštećen za mnogo više novca. Sjetimo se nezakonitog objavljivanja spiska zaraženih građana iz perioda pandemije, kada je Markovićeva vlada protivzakonito objavila lične podatke i kada je država oštećena za oko 800 000 eura. Gdje je tužba po tom osnovu, javno pitam zaštitnicu imovinskih interesa? Vesna Bratić je zasigurno jedna vrijedna žena, koja je mogla, da su joj dopustili uslovi, pružiti mnogo toga Crnoj Gori. Ima mnogo pozitivnih elementa u njenom radu, koji su nažalost ostali nevidljivi.

Bratić, foto: Luka Zeković

Pomenuli ste da pišete knjigu u kojoj se osvrćete na dvije godine političkog života…

To je knjiga političkih memoara, koja obuhvata period od trenutka mog političkog aktiviranja, odnosno prvog izlaska ispred Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja do trenutka izlaska iz Vlade. Što neko ne proživi za čitav život, ja sam proživio u te dvije godine, i upoznao mnoge ljude, njihove pozitivne i negativne osobine. To je jedan presjek i moj pogled na dešavanja u Crnoj Gori tokom te dvije godine. Knjiga ima 14 poglavlja. Eksperimentalno sam nekim izdavačima izvan Crne Gore poslao jedno, potencijalno najzanimljivije, poglavlje pod nazivom “Rušenje Vlade”, jer smatram da knjiga može biti zanimljiva ne samo crnogorskoj, već i regionalnoj publici. U zadnjih nekoliko mjeseci sam naišao samo na zid ćutanja. Šta to znači? Možda nije pravi trenutak…

Da li ste razmišljali o kandidaturi za predsjednika?

Ne, ja želim da napišem neke nezavršene knjige i to mi je inspiracija, to mi predstavlja satisfakciju. Može biti korisno za društvo, a nadam se i za buduće studente.

foto: Boris Pejović

Jeste li se vakcinisali?

Ja mislim da niko više ne priča o vakcinaciji. Da imam bilo kakav problem, ja bih se vakcinsao. Nisam imao namjeru da to činim kao neki političari, zbog političkog marketinga, da bi mi neko pripisivao zasluge. Ja sam želio da budem ono što jesam, bez obzira na to što državnik često mora ličnim primjerom da pokaže odgovornost. Ipak mislim da sam odgovornost pokazao na mnogim drugim poljima.