Bivši predsjednik Skupštine Crne Gore i funkcioner Demokratske partije socijalista Svetozar Marković, napisao je pismo o blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju.

Njegovo pismo, koje su objavile „Novosti“, prenosimo u cjelosti:

„Danas svima nedostaje, za njim žale i oni koji su ga u strasti odbijanja, Sotonom nazivali, a još više oni kojima je bio učitelj, pastir, čuvar pravoslavne vjere. Kada je bio ovozemaljski živ, krivili su ga da dijeli Crnu Goru. Kada je otišao u vječni život, svi su priznali da je bio kult njenog pomirenja.

Primao je i jedne i druge, i one kojima je trebao radi politike i one koji su u vjeri tražili svoj oslonac i pravo na odlučivanje jedne zemlje. Sve je mogao da razumije, bez vidljive ljutnje i bolom u sebi. Za njega kao da niko na ovoj kamenoj zemlji nije imao vremena. Jedni su ga koristili kao simbola sopstvene izabranosti, drugi kao učitelja, treći kao prijatelja, a ostali kao nadahnuće protivljenju svemu kanonskom i Božjem. Kao da je bio osuđen da bude sam, da bi drugi bili zajedno, da trpi u ime svih bratskih razdora, da bi oni shvatili da je u pomirenju i ljubavi i spas i za Hristu vjerne, kao i za one koji agnostički lutaju tražeći put spasenja u večnoj sumnji u drugoga ili u samu istinu.

Bio je obrazovaniji od svih i niži od bilo koga. Ćutao je dok su drugi govorili, misleći da znaju, govorio toliko koliko bi svakom mogao pomoći da otvori prozor svoje duše i vrata svojih sećanja. Pamtio je prošlost ali nije gledao nazad, a još manje vjerovao u budućnost u kojoj ćemo svi postati robovi jedne ideologije i globalističkog čovjeka.

Nije dao Kosovo iz svojega srca, niti bio spreman da dobije bilo kakvu zemaljsku nagradu umjesto ovog nadrealnog i mitskog u biću većine crnogorskog i srpskog naroda. Gradio je hramove i obnavljao ljude, davao je sve što je imao i znao, a ništa nije tražio osim da svi budu svoji, što jesu, što su bili i što će biti, da budu ljudi, pa političari i čuvari stranačke posebnosti.

Bio je Crnogorac i jer je bio Srbin, i bio je čuvar srpstva kao svaki crnogorski aristokrata duha i moralnosti. Bez Crne Gore nema Crnogoraca, bez vjere i jezika nema srpstva u njoj. To sam slušao i učio od njega, iako sam se pravio da znam više i od njega samog, i da bolje razumjevam našu stvarnost, ja ubogi neznanac, lakomisleni vjernik zemaljskih idola i naivni sledbenik ljudskih ideologija. Koliko je samo divnih i učenih ljudi ostavio iza sebe, oni su danas ne samo čuvari trona naše pravoslavne crkve, oni su upaljena sveća njegovog duha, snage i večnosti koja će nas grijati u ovoj hladnoj i omrznutoj udaljenosti podjeljene Crne Gore.

Dragi naš Mitropolit nedostaje najviše, običnim, svakodnevnim ljudima, onima koje nije nikada zaboravljao i kojima je od Prokletija do Prevlake jednako dolazio, besjedio, molio i volio kao najrođenije. Naš Amfilohije nedostaje danas posebno Crnoj Gori, onoj za čiju se demokratiju iskreno nevješt u političkim stvarima, svim srcem borio i za čiju pobedu je živio. Svi smo prazni zbog njegovog odsustva i ispunjeni njegovim prisustvom u našim razmišljanjima, u našim nadama i našoj obavezi da činimo dobro i da radimo na pomirenju i slozi u ovoj našoj Crnoj Gori, izranjavanoj podjelama i umornoj od bratskih zavada. Daj Bože mir svima u Crnoj Gori“, zaključio je Marović.