Predsjednik Crkvene opštine Cetinjske Mitropolije crnogorsko-primorske i nosilac liste Demokratske Crne Gore u prestonici, Rajko Radusinović saopštio je da je utvrđeno da je Cetinjski manastir bio upisan na Prestonicu pukom greškom i nemarom i da je to jedina, za sada, važeća sudska odluka.

Gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković (SDP) kazao je juče za Televiziju Vijesti da će u narednom periodu insistirati da se svim mogućim pravnim radnjama ispravi, kako je rekao, nezakonita odluka Vlade o upisu Cetinjskog manastira na Mitropoliju crnogorsku-pimorsku i da se on vrati u ruke Prestonice.

Radusinović u reagovanju navodi da Đurašković „nema osjećaj za realnost“ i da je to pokazao navodima da „Mitropoliju Cetinjsku karakteriše kao Crkvu „druge države“ koja je u službi nacionalističkih interesa „negirajući sva moguća prava pravoslavnih Crnogoraca“.

„Evo nekih, od „svih mogućih“, prava: – pravo na ulazak u pravoslavnu bogomolju, kad god je ona otvorena za sve građane; – pravo na ličnu ili porodičnu molitvu u toj bogomolji po pravilima i kanonima Crkve; – pravo na učešće u crkvenim bogosluženjima a da te pri tom niko ne pita koje si nacije; – pravo da ti sveštenik dođe kući i obavi bilo koju od 7 Svetih tajni Pravoslavne Crkve ( krštenje, vjenčanje, molitva za zdravlje, ispovjest… ) i daleko bilo, sahranu ili parastos; – pravo da ti se pomogne u nevolji raznim oblicima materijalne pomoći. Koje je, dakle, od ovih prava, ikada, u Mitropoliji bilo uskraćeno bilo kom pravoslavnom Crnogorcu“, naveo je Radusinović u reagovanju.

On je pitao i koje to „pravoslavne Crnogorce“ zastupa Đurašković.

„Da li pod ovim pojmom možete da zamislite nekog ko psuje sveštenika? Nekoga ko fizički nasrće na maloljetne đake Bogoslovije? Da li su „pravoslavni Crnogorci“ oni koji ismijavaju Sveto pričešće a pričasnu kašičicu nazivaju „glibavom“? I da li prava takvih „pravoslavaca“ zbilja spadaju u domen „svih mogućih“ ili bi im više priličio epitet „nemogućih“? U crnogorskoj javnosti i „u cetinjsku pjacu“ ovakva šegačenja sa pravoslavnim svetinjama možda mogu proći, ali u pravoslavnim hramovima ne mogu nigdje na svijetu pa neće ni u Crnoj Gori. A Cetinje je u njoj…“

Radusinović je naveo i da što se tiče Đuraškovičeve najave da će preduzeti i da je već preuzeo sve pravne radnje da Cetinjski manastir „negdje upiše i prepiše“ da sa nestrpljenjem čekaju da vide da li su te radnje „“moguće“ ili „nemoguće“ pošto je ljudska civilizacija, artikulisana kroz Ustav i zakone drzave Crne Gore, za sad utvrdila da je Manastir na Cetinju bio upisan na prestonicu pukom greskom i nemarom. Ovo nije poetski trenutak, nego jedina, za sada, važeća sudska odluka na ovu temu“.

„I konačno, odgovornost javno izgovorenih riječi nekoga ko se prihvatio uloge gradonačelnika Cetinja proteže i na zvanično ime Crkve koju kleveće. Zvati SPC „crkvom Srbije“ ravno je onoj podvali kada lokalitet Kruševo ždrijelo (tamo gdje su Đurašković i partijski saborci palili gume ) preimenujete u Belveder. Jer vam Ždrijelo nije atraktivno, jer biste da manipulišete istorijom, jer ste svjesni da je sve što radite oko toga – laž…. E sad, da bi se u svojstvu cetinjskog šerifa dodvorio partijskom rukovodstvu koje ga je optužilo da je izdao – ni manje ni više nego – „belvederske ideale“ on ponavlja lažno ime „crkva Srbije“ kako bi, valjda, ponizio i diskreditivao SPC. Papagajski ponavljači ove podmetačine, koliko čujemo, pozivaju se na to se takav naziv za SPC nalazi u nekim internim aktima Vaseljenake patrijaršije. Baš zanimljivo… Znači barataju kvalifikacijama i formulacijama Crkve iz Carigrada. Očekujem onda da kada sljedeći put prime onog lika sa Grude da ga lijepo imenuju kao predstavnika „anatemisanog i od Crkve odlučenog raspopa Dedejića“ kako stoji u zvaničnom aktu Carigradske patrijaršije“, zaključuje se u reagovanju Radusinovića.