Misala Rizović iz Novog Pazara učinila je nesvakidašnji humani gest – donirala je svoj bubreg dvadesetjednogodišnjoj sugrađanki Emini Sinanović, koju do tada gotovo da nije ni poznavala. Zahvaljujući toj odluci, mlada Novopazarka danas ima novu šansu za život bez svakodnevnih dijaliza koje su joj godinama određivale svakodnevicu.

Priča koja je dirnula čitav region počela je sasvim slučajno. Misala je na WhatsApp statusu videla apel za pomoć djevojci od 21 godine koja je bila na dijalizi i kojoj je hitno bio potreban donor bubrega.

„Sve je krenulo od WhatsApp statusa gdje sam vidjela da se traži donor za djevojku koja ima 21 godinu i da je na dijalizi. Pozvala sam našeg poznatog humanistu Hica Biševca i tražila kontakt od roditelja. Kada sam dobila kontakt, shvatila sam da to više nije nepoznata porodica za mene. Ispostavilo se da smo u rodbinskim vezama, a to mi je dalo još veću motivaciju“, ispričala je Misala.

Kaže da ju je posebno pogodila činjenica da je Emina vršnjakinja njenih ćerki.

„Njene godine sam poistovjetila sa godinama mojih kćeri. Pomislila sam da je to moglo da se dogodi i njima. Tada više nije bilo dileme da li treba da pokušam da joj pomognem“, navela je ona.

Proces provjere i analiza trajao je mjesecima, a sve je rađeno u strogoj tajnosti, čak i od same Emine.

„Nismo željeli da joj dajemo lažnu nadu ukoliko bi se pojavila bilo kakva prepreka. Kada su svi nalazi pokazali da mogu da budem donor, otišli smo u Istanbul gdje smo deset dana prolazili dodatne preglede i analize“, rekla je Misala.

Iako je riječ o velikoj operaciji, kaže da nikada nije razmišljala o odustajanju.

„Moj brat me je pitao da li sam sigurna u svoju odluku. Tada sam mu citirala kur’anski ajet koji kaže da je onaj ko spasi jedan život kao da je spasio cijelo čovečanstvo. To mi je bilo dovoljno. A kada mi je Emina rekla: ‘Ti si mi nada’, tada više nije bilo mesta za odustajanje“, istakla je.

Misala priznaje da tokom cijelog procesa nije osjećala strah.

„Znala sam da ovo radim iz najboljih namjera i da pokušavam da budem uzrok da jedan mladi život bude spasen. Nisam imala nikakav strah. Bila sam spremna na sve samo da Emina dobije priliku za normalan život bez dijalize“, rekla je ona.

Transplantacija je uspešno obavljena prije više od mjesec i po dana, a oporavak je, kako kaže, protekao izuzetno brzo.

„Već četvrtog dana izašla sam iz bolnice u hotel, a nakon petnaest dana normalno sam funkcionisala. Danas se osjećam fenomenalno i nemam nikakvih komplikacija“, navela je.

Posebno emotivno govori o odnosu koji je nakon transplantacije razvila sa Eminom.

„Ja sam sada najsretnija žena. Eminu doživljavam kao svoje četvrto dijete. Ona je dio mene, a ja dio nje. Kada mi ona kaže da je dobro, i ja sam mnogo bolje“, rekla je Misala.

Njena djeca, koja su se u početku plašila za majčino zdravlje, danas Eminu smatraju članom porodice.

„Moja djeca je doživljavaju kao najstariju sestru, a i ona njih kao svoje sestre i brata. Naša veza je danas mnogo jača nego ikada ranije“, kaže ona.

Emina se trenutno uspješno oporavlja i, prema informacijama porodice, osjeća se dobro. Zbog oporavka i mjera predostrožnosti još ne daje izjave za medije, ali njeni najbliži poručuju da je transplantacija promijenila njen život.

Na kraju, Misala je uputila poruku svima koji razmišljaju o doniranju organa.

„Ako u porodici ili među prijateljima imate nekoga ko je na dijalizi, uradite analize i provjerite da li možete da budete donor. Nema razloga za strah. Jednim humanim gestom možete nekome da promijenite život. Najveće bogatstvo je kada znate da ste nekome dali novu šansu za život“, poručila je Misala Rizović, žena koju mnogi danas nazivaju heroinom Novog Pazara.

Dok većina njihovih vršnjaka do škole stiže za nekoliko minuta, sestre Jelena, Ivana i Marijana Labović iz okoline Andrijevice godinama su svakog školskog dana pješačile više od šest kilometara u jednom pravcu kako bi stigle na nastavu, prenosi RTCG u novoj epizodi emisije „Mjesto za nas“.

Bez obzira na kišu, snijeg, ljetnje vrućine ili hladna zimska jutra, njihov put do škole trajao je duže od sat vremena. Ipak, ove djevojčice nikada nijesu dozvolile da ih udaljenost ili teški uslovi spriječe u želji za učenjem.

„U početku nije bilo lako dok se nijesmo navikle, a onda je postajalo sve lakše. Teže nam pada kada se vraćamo iz škole jer bude vruće ili neko nevrijeme, a uzbrdo se ide. Voljela bih da smo malo bliže školi, ali sada sam se navikla“, priča Ivana.

Na dugom putu nijesu bile same. Sestra Jelena kaže da joj je prisustvo sestre ulivalo sigurnost i činilo svaki korak lakšim.

„Nije me bilo strah jer sam išla sa sestrom i bilo je lakše jer smo dvije. Ujutru kad krenemo odmorne smo i nekako lako stignemo, a poslije škole se umorimo pa je povratak mnogo teži“, kaže Jelena.

Njihova međusobna povezanost posebno dolazi do izražaja kroz odnos dvije starije sestre. Iako je jedna od njih godinu dana starija, odlučila je da sačeka sestru kako bi zajedno pohađale isti razred. Taj gest najbolje govori o bliskosti koja ih prati na svakom koraku, pa i na putu do škole.

Uprkos svakodnevnim izazovima, djevojčice ne gube osmijeh niti želju za učenjem. Ivana posebno voli matematiku i engleski jezik, a na pitanje šta bi promijenila u svom životu, odgovor je jednostavan.

„Voljela bih samo da smo malo bliže školi“, kaže ona.

Priča sestara Labović svjedoči o istrajnosti, porodičnoj slozi i snazi dječje volje. Njihov svakodnevni put nije samo put do škole, već i put ka obrazovanju, boljoj budućnosti i ostvarenju snova, bez obzira na prepreke koje se nađu na tom putu.

Izvor: RTCG (snimak iz emisije „Mjesto za nas“)

Obrada teksta: Berane online

p.s. Priča o sestrama Labović predstavljena je u novoj epizodi emisije „Mjesto za nas“ Radio-televizije Crne Gore (RTCG), dostupnoj na platformi MNE Play.

Izvršna direktorica NVO „Centar za dječija prava“ Ivona Pavković reagovala je povodom slučaja starice Desanke Ivanović (89) iz Podgorice koja je zbog prepirke sa snahom završila u „betonjerci” i saopštila da je ovaj slučaj rezultat višegodišnjih porodičnih sukoba.

Reagovanje prenosimo integralno:

Kao izvršna direktorica NVO „Centar za dječija prava“ i zastupnica interesa maloljetne djece po punomoćju njihovih roditelja, dužna sam da reagujem povodom teksta objavljenog pod naslovom „Starica od skoro devedeset godina zbog prepirke sa snahom završila u betonjerci“, jer su u javnosti izneseni navodi koji predstavljaju isključivo jednu stranu višegodišnjeg porodičnog sukoba, dok su potpuno zanemareni interesi i prava maloljetne djece.

Posebno ističem da su upravo djeca godinama bila izložena različitim oblicima psihičkog maltretiranja, vrijeđanja, zastrašivanja i omalovažavanja. Djeci je osporavano pravo na normalnu igru i korišćenje dvorišta porodične kuće, zabranjivano im je da se igraju, upućivane su im uvrede i pogrdni komentari, a prema navodima roditelja više puta im je govoreno da nijesu njena unučad i da nijesu poželjna.

Javnost treba da zna i da su tokom godina podnošene prijave čak i protiv maloljetne djece, uključujući i prijavu protiv djeteta starog 13 godina.

Takvo postupanje kod djece izaziva osjećaj straha, nesigurnosti i uznemirenosti, a posljedice takvog ponašanja trpe upravo najmlađi članovi porodice.

Takodje, potpuno je izostavljena činjenica da je osoba koja se u medijima predstavlja isključivo kao žrtva pravosnažno osuđena zbog lažnog prijavljivanja.

O tom predmetu odlučivala je sutkinja Larisa Stamatović u Osnovnom sudu u Podgorici, kojom prilikom je izrečena uslovna osuda od četiri mjeseca zatvora sa rokom provjeravanja od jedne godine.

Dalje, netačni su navodi kojima se stvara utisak da joj porodica nije pružala pomoć i adekvatne uslove za život. Prema informacijama porodice, prije više od dvadeset godina dobrovoljno se odrekla imovine u korist svojih sinova.

Više puta joj je nuđen smještaj u novoj kući sa znatno boljim uslovima za život, što je odbijala. Takođe joj je bio obezbijeđen majstor za izradu kupatila u prostoru koji koristi, ali ni to nije prihvatila.

Pored svega navedenog, porodica godinama trpi kontinuirana prijavljivanja, pozive policiji, uvrede, konflikte i različite oblike uznemiravanja. Postoje navodi i o incidentima prema drugim licima iz komšiluka koji su evidentirani kod nadležnih organa, kao i brojni događaji koji nijesu pomenuti u objavljenom tekstu.

Roditelji navode i da je tokom godina dolazilo do uništavanja biljaka i imovine u dvorištu, kao i drugih postupaka kojima su dodatno narušavani porodični odnosi. Posebno zabrinjava činjenica da su djeca bila izložena svakodnevnim uvredama, kletvama i neprimjerenom ponašanju, o čemu postoje svjedoci i dokumentacija.

NVO „Centar za dječija prava“ neće prejudicirati odluke nadležnih organa, ali smatramo da javnost ima pravo da bude upoznata sa svim relevantnim činjenicama, a ne samo sa dijelom priče koji odgovara jednoj strani.

Kada su u pitanju djeca, interes djeteta mora biti iznad svih porodičnih sukoba, medijskih interpretacija i pojedinačnih interesa odraslih, te pozivamo medije da budu odgovorni i da ne prenose navode koji su u direktnoj koliziji sa stanjem u spisima predmeta i dokazima.