Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić kazao je da ni lično, ni kao javni funkcioner, nije relativizao niti negirao zločin genocida u Srebrenici.

Poručio je da neće podnijeti ostavku.

U petak je Leposavić u Skupštini Crne Gore kazao da je spreman da prizna da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kad se to i nedvosmisleno utvrdi, a osporio je i legitimnost suda u Hagu.

Izjavu Leposavića dostavljenu medijima prenosimo u cjelini.

„Ako postoji neko kome nije bilo jasno sa kojim ciljem mi je iz bivšeg režima postavljeno pitanje da li priznajem zločin genocida u Srebrenici, dokaz može naći u monstruoznoj i opasnoj kampanji o tome da sam relativizovao, zatim da sam navodno negirao zločin genocida, pa i u opasnim podvalama da sam negirao da se uopšte desio zločin.

Ništa od navedenog nije istina. Ono što sam rekao i što želim da ponovim, i to prevashodno zbog osjećanja svojih sugrađana Muslimana i Bošnjaka, jeste da ni lično ni kao javni funkcioner nisam negirao zločin genocida u Srebrenici. U odgovoru na poslaničko pitanje sam takođe jasno naglasio da ne osporavam pravnu obaveznost odluka međunarodnih organizacija i sudova.

Pitanje da lično priznam zločin genocida, i pored toga što ga nikada nisam negirao, ne zaslužuje, da se na njega uopšte odgovori. Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac.

Tražiti od bilo kog lica, pa i ministra, da prizna krivično djelo u kom nije, niti je mogao učestvovati, predstavlja samo zlu namjeru. Odgovornost za krivična djela uvijek je individualna. Pošto je poznato da pojedinac, od kog se traži ovakvo priznanje, nije ni mogao biti učesnik zlodjela, onda je jasno da se time želi kolektivizovati krivica, što je samo povod za nove sukobe i njihovo stalno održavanje u životu, da bi se, u konačnom, kao što je to i do sada činjeno, iz istih sukoba profitiralo. Tražiti, dakle, od svakog živog čovjeka i javnog funkcionera da prizna zločin koji nije učinio, ne dozvoljavajući mu da govori o patnjama svog ili drugog naroda i, uz sve to, navoditi kako to nema za cilj nametanje kolektivne odgovornosti, najveće je licemerje.

To je ujedno i najsigurniji put da se narodi, koji jednako pate, i zauvijek udalje i od šanse da se pomire.

Riječ je o slučaju povodom kog još uvijek traju i mogu biti vođeni novi sudski postupci. Budući da je u nekim od tih postupaka kao dokaz korišćena i epska poezija pisca iz 19. veka, razumljivo je da ministar pravde u ekspertskoj vladi ne može sebi dozvoliti toliku neodgovornost da daje bezuslovna priznanja o događajima iz ovih postupaka.

Budući da Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju nije uspio da stvori uslove za pomirenje naroda, ostavljeno nam je da sami nađemo put do razumijevanja i punog poštovanja. Sa istinskom željom da se pomirenje desi, naglasio sam da to ne može biti put međusobnog optuživanja i ignorisanja patnji onih sa kojima se pomirenje traži. Taj stav sam iznio u najboljoj veri, prema ličnoj savesti i u skladu sa sopstvenim profesionalnim znanjem, baš zato što sam ministar pravde i ljudskih prava svih, a ne samo jednih ili samo drugih.

Izvrtanje mojih riječi i manipulisanje njima, dokazuje jedino namjeru onih koji to čine. Jedni su dokazali da uporno ignorišu pravo na jednakost, čak i za žrtve, drugi pokušavaju da sakriju kriminalnu prošlost, a treći su postratni profiteri. Sve ih spaja to da nisu doprinijeli pomirenju naroda. Zato je danas svima jasno da oni ne traže moju ostavku zbog crnogorskih Bošnjaka i Muslimana, nego zbog crnogorskog kriminala. Zbog toga je od mene neće ni dobiti. Prije dolaska na funkciju, javno sam istupao i branio prava svih nacionalnih i vjerskih zajednica od govora mržnje i diskriminacije, što ću činiti i ubuduće.

Novoj Vladi Crne Gore, i meni kao njenom članu, ostavljeno je da se borimo za oporavak opljačkanog i zavađenog crnogorskog društva, koje je dovedeno na ivicu moralnog posrnuća. Tako, nakon 20 godina, priznanje za ratne zločine od ministra pravde traže oni koji su, po sopstvenom i po priznanju drugih, učestvovali u istim. Iako sam stavove, iznio bez namjere da negiram ili umanjim obim i posljedice masakra u Srebrenici, žao mi je što to nisam učinio na način da nijedan moj sugrađanin islamske vjeroispovijesti ne bude povrijeđen. Nastaviću da se borim za ono u šta vjerujem – da se svaki život i svačija patnja uvažavaju jednako, kako ničije žrtve ne bi bile uzaludne, već postale vječno sjećanje i upozorenje da niko više na ovim prostorima ne bude proganjan na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi“.

Vlada: Poštujemo Deklaraciju o Srebrenici, prestati sa politikanstvom i manipulisanjem žrtvama

Iz Vlade Crne Gore poručuju da poštuju Deklaraciju o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta koju je usvojila Skupština Crne Gore 2009.

U toj Rezoluciji stoji da se „osuđuje zločin genocida u Srebrenici počinjen 1995. godine, kao i svi drugi ratni zločini počinjeni tokom sukoba na prostorima bivše Jugoslavije“.

Vlada Zdravka Krivokapića, saopšteno je, poštuje kontinuitet međunarodnih obaveza Crne Gore, kao i odluke svih međunarodnih institucija i ne želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim.

„Premijer Krivokapić zajedno sa ministrom pravde Leposavićem i ostalim članovima vlade izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama„, navodi se u saopštenju.

Navodi se i da su pomirenje među narodima i državama regiona od najveće važnosti za Vladu Crne Gore.

Pitanje zločina u Srebrenici je sve češće tema crnogorskog parlamenta i javnosti, nakon što su bošnjačke političke partije, inače tradicionalni partneri DPS-a, odbile poziv nove vlasti da im se priključe u Vladi.

Nikada prije toga, dok je na vlasti tokom 30 godina bio DPS Mila Đukanovića to pitanje nije bila tema u Crnoj Gori.