Mitropolit Budimljansko-nikšićki Metodije oglasio se povodom dešavanja oko podizanja spomenika Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana.

Njegovo obraćanje prenosimo integralno:

Blagovoljenjem Božijim Mitropolit sam budimljansko-nikšićki, te budući da se selo Gornje Zaostro sa hramom Prepodobnomučenice Paraskeve – Petke Rimljanke nalazi na teritoriji Eparhije budimljansko-nikšićke, kao nadležni arhijerej navedene prilike služio sam Svetu arhijerejsku liturgiju povodom hramovne slave, praznika svete Petke Rimljanke koji se obilježava 8. avgusta.

Iz sredstava javnog informisanja sam doznao da je tih dana na privatnom posjedu mještana sela bilo planirano podizanje spomenika Pavlu Đurišiću, jednom od komandanata Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Takođe mi je bilo poznato da je i u prethodnih 20 godina bilo pokušaja da se podigne taj spomenik, što tadašnje državne vlasti nisu dozvolile. Zbog toga nisam bio previše iznenađen da se slična situacija ponovila i ovog puta, zbog čega je po nalogu nadležnih organa spomenik trebao biti uklonjen.

Pokušaću hronološki da izložim slijed događaja.

U razgovoru sa prisutnima i očevicima saznao sam da je spomenik postavljen u 4 sata ujutro 7. avgusta. Moji parohijski sveštenici, o.Milenko Ralević i o.Miloš Mizić su na mjesto postavljenog spomenika došli istog dana u 15 sati gdje je pripremano Bogosluženje u hramu i postavljana sofra za dan praznika na posjedu domaćina slave Vujadina Dobrašinovića i tu su ostali do 4 sata izjutra 8.8.

Policija je tog dana uoči slave, 7.8, nakon pretresa kuće privela domaćina slave Vujadina Dobrašinovića koga je označila kao organizatora. Dobrašinović je vlasnik privatnog posjeda gdje je spomenik postavljen. Uz tu optužbu, naveden je i moguć uticaj na svjedoke u toku postupka, te mu je određeno zadržavanje do 72 sata, a potom i pritvor do 30 dana. Njegov zet Dragoljub Šćekić je sa Dobrašinovićem bio kum slave, on je takođe priveden 7.8. na saslušanje.

Uprkos svim tim nesrećnim okolnostima, u navečerju slave tu je održano književno i guslarsko veče, prisutni su bili parohijski sveštenici, događaj je protekao u mirnoj atmosferi, alkohol je bio zabranjen. Nakon ponoći, nešto posle 2 sata ujutro došao je gradonačelnik Berana Đole Lutovac sa Ivanom Radevićem predvodeći preko 200 policijaca pod punom opremom, 30 oklopnih vozila, vatrogascima i mehanizacijom (bagerima) za rušenje i uklanjanje spomenika. Mjesto gdje je postavljen spomenik na privatnom posjedu nalazi se na glavici iza šume gdje vodi jedva prohodan put.

Na insistiranje sveštenika Milenka Ralevića pokazali su rješenje kojim se nalaže uklanjanje spomenika u roku od 3 dana, te su upitani zašto onda dolaze u 3 sata ujutro istog dana prije zore da ga ruše. Upravo zalaganjem parohijskog sveštenstva, u noći uoči hramovne slave, postignut je dogovor sa državnim službenicima da se spomenik dobrovoljno ukloni, tako da ne dođe do meteža i bilo kakvih nemilih scena i da se ne ruži praznično, duhovno sabranje koje je najvažnije. Nakon sat i po pregovora policijske snage su se povukle uz postignut dogovor da sjutra oni koji su spomenik postavili isti i uklone do 15 sati, u okviru novog kraćeg roka, mimo onog od 3 dana po rješenju Tužilaštva.

Da napomenem da je istim tim rješenjem prije 5-6 dana naloženo uklanjanje spomenika Jusufu Čeliću nakon cijelih 12 godina kako sablažnjava srpski narod, ali nije bilo nikakve reakcije policijskih snaga, vatrogasaca i mehanizacije sa predsjednikom njihove Opštine da ga ruše i hapse narod u 3 ujutro prvog dana, a kamoli skraćenja roka. Iako taj spomenik Jusufu Čeliću stoji na putu i vidjelu svima, za razliku od spomenika zbog kog nas isleđujete, a koji se nalazi na zabačenom i skoro neprohodnom prostoru, na vrh glavice iza šume na privatnom posjedu – hapšenje Srba i rušenje spomenika pokazalo se kao prioritetno organima Crne Gore.

Te noći uoči praznika dva puta su policijske snage dolazile da ruše spomenik. Pritisak na narod je bio strašan i neprimjeren. Gradonačelnik Berana umjesto da smiruje tenzije i upravlja krizom, umjesto da zaštiti svoje mještane bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost, on je u potpunosti konflikt proizveo i podgrijavao. Nažalost, njegov posao su te duge i mučne noći preuzeli parohijski sveštenici zauzevši se da umire situaciju koja je prijetila da eskalira, uvjerivši u dva navrata policijske snage da nema potrebe za nasilnim rušenjem i produbljivanjem nesloge i razdora, pozivajući se na moj sutrašnji dolazak i ubjeđujući ih da ću ja svojim prisustvom uticati na domaćine i prisutne da spomenik mirno i trajno uklone s privatnog posjeda, što je i učinjeno.

Nažalost, kako je noć odmicala sve je bivalo jasnije da je gradonačelnik Lutovac brutalno sprovodio planiran i namjeren posao, po svojoj pameti ili tuđem nalogu, na vama je da utvrdite, nasrćući na mještane sela i utjerujući im strah. Gradonačelnik je te noći i djelom i riječju potvrdio odsustvo dobre namjere prema srpskom narodu i srpskoj crkvi i na mirotvorna uvjeravanja sveštenstva da će mojim dolaskom spomenik biti uklonjen, a samim tim ispunjeni zahtjevi Tužilaštva, izazvao opštu sablazan i burnu reakciju prisutnog naroda javno sumnjičivši moju riječ i postupanje. Sutrašnji događaji su ga demantovali, spomenik je bez rušenja uklonjen. Ali su posljedice njegovog nedjelanja i nedjela mještane odvele u pritvor na 30 dana.

Krajnje je neodgovorno ponašanje gradonačelnika Lutovca i koalicionog mu partnera Radevića na čelu policijskih snaga koji su potpuno promašili opis svoga radnog mjesta i u potpunosti izdali i iznevjerili narod koji ih je izabrao na te visoke pozicije, a sebe otpisali iz reda pristojnog svijeta. Jedan istorijski fakt pretvorili su u politički konflikt najvećih razmjera ugrozivši živote mještana, njihovu sigurnost i povjerenje u sistem i državu. Time su u stvari demonstrirali, i on i oni koje predstavljaju, svoju krajnju namjeru – progon srpskog naroda, srpske istorije i srpske crkve. Intenzitet akcije koju su sproveli i koju i dalje sprovode je krajnje neprimjeren, dok pojedini mediji bestidno nastavljaju da podgrijavaju lažima cio događaj kako bi opravdali napad na sopstveni narod. Žalosno da žalosnije biti ne može.

Duboko sam zabrinut zbog ovog agresivnog i neprimjerenog postupanja prema ideološkim neistomišljenicima. Neka objektivna istorija ispriča i razdani istorijske događaje i aktere, na tome treba svi da radimo, ali progoni i zastrašivanja na ideološkoj osnovi koja je pritom antifašistička, nije evropska tekovina. Podigli ste silu na narod okupljen oko spomenika jugoslovenskog oficira koji je oslobodio Berane 13. jula od fašista, što Crna Gora i danas slavi i obilježava kao svoj praznik. Ne znam koju vi istoriju učite i od koga, zato sam i predložio da Gornje Zaostro bude mjesto gdje ćemo organizovati simposione i okupiti istoričare, naučnike, društvene i kulturne radnike da učimo o sebi i svojoj istoriji.

Da završim s Lutovcem i Radevićem i ponovim, sjedaju na funkcije, a nemaju ni ličnog integriteta, niti političkog kapaciteta da ih nose. Izostanak minimuma ljudskog odnosa, gdje oni ne nalaze potrebu i obavezu da prisutni narod bar upozore da se na njih spremaju specijalci i tako ih zaštite, već se postaviše na čelo policijskog konvoja, nepotrebno i do kraja su ugrozili sigurnost svojih sugrađana. Iz svih navedenih razloga, Lutovca koji je gradonačelnik Berana smatram najodgovornijim za sve što se uoči slave dogodilo na privatnom posjedu porodice Dobrašinović, kao i potonje medijske i političke hajke, linč i hapšenja Dobrašinovića i Femića, kao i pozivanja sveštenika Ralevića dva puta u policijsku stanicu zadržavajući ga 4 sata, gdje ga je ispitivao lično načelnik Željko Babović sa još 5 visokih službenika, a na kraju i ovog mog isleđivanja drugi put za mjesec dana. Konačno, sve se to čini da se pokrije i opravda najblaže rečeno, pogrešno postupanje čelnika Opštine prema mještanima.

Sjutradan nakon postavljanja spomenika, dana 8.8. 2025, došao sam iz Nikšića u selo Gornje Zaostro. Svetu liturgiju služio sam u hramu Svete Prepodobnomučenice Paraskeve Rimljanke uz sasluživanje parohijskih sveštenika. Brojni vjerni narod bio je okupljen na molitvenom sabranju u prazničnoj radosti i blagodati. Još tokom službe došli su novinari „Pobjede“ i „Vijesti“, dobivši dozvolu od o.Milenka Ralevića da snimaju liturgiju i moju besjedu. Bili su bez akreditacija i „press“ prsluka, od ostalih su se razlikovali samo po tome što su nosili foto-aparate. Prema mojim saznanjima, nakon liturgije planirana je demontaža, odnosno, uklanjanje spomenika.

Nakon Svete liturgije popeli smo se na glavicu i došli na sofru kod vlasnika imanja koji je ove godine bio i domaćin hramovne slave, a gdje se nalazio spomenik predviđen isključivo za uklanjanje od strane samog vlasnika imanja koji je već bio uhapšen. Iako svjesni nepravde koja se narodu čini niko od prisutnih se nije protivio riječi i sili zakona. Željeli su da obilježe sjećanje na antifašističku borbu koja ih je na ovom tlu sačuvala pred najezdom neprijatelja svih fela, a zapao ih je teror i tortura. Spomenik pripremljen za uklanjanje bio je prekriven, ja sam ga otkrio i cjelivao, kao što se cjeliva svaki spomenik počivšega. Potom sam se obratio izmučenom narodu koji je pod svenoćnom opsadom i prijetnjama dočekao praznično jutro, blagoslovio ih i ohrabrio u svakom dobrom i hrišćanskom nastojanju, poučio ih i podržao da spomenik uklone čemu je potom narod mirno i složno pristupio. Smjesta i u potpunosti ispunjen je zahtjev Tužilašta i policije. To je dobar i čestit srpski narod prema kom se država ponijela kao prema posljednjim kriminalcima.

Za potrebe blaćenja moga imena, smišljena je i javno plasirana neistina da sam tom prilikom vršio čin osveštavanja spomenika, jer nije tačno da sam činodejstvovao tom prilikom. Nikakav ceremonijalni akt u tom smislu nije bio ni planiran, niti je s moje strane preduzet.

Podsjetio sam prisutni narod na jedinstvo i sabornost, ukazao sam na značaj molitve u hramu i da nam to svima uvijek bude najvažnije i najpreče. Naglasio sam, da kad se sabiramo, ko ne želi da se moli neka sačeka i neka dođe posle Liturgije, ali da znaju da nam bez molitve nema spasenja i da će nas jedino sabiranje u ime Božje ostaviti ovdje na ovim prostorima da trajemo kao što su trajali naši sveti preci. Želio sam da svojim prisustvom doprinesem da taj događaj protekne u miru Božijem i da se svi ukorijenimo i utvrdimo u molitvi koja će nas staviti pod Božije okrilje i staranje, pa će se ova i svaka druga situacija dogoditi i preobraziti po Božijoj volji i promislu, a ne po našoj pameti i namjerama. Narod je to svesrdno i radosno prihvatio. Stoga, pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem da sve dok sam bio prisutan u hramu i kasnije na imanju porodice Dobrašinović, nisam vidio i koliko je meni poznato nije bilo nikakvih incidenata, niti verbalnog i fizičkog nasilja prema bilo kom prisutnom licu.

Pomenuti novinari su kasnije na privatnom posjedu Vujadina Dobrašinovića lijepo ugošćeni, jeli su i pili za trpezom i pjevali zajedno sa narodom. Svi su bili dobrodošli, ali snimanje nije bilo dozvoljeno na privatnom posjedu.

Nakon mog obraćanja spomenik je uklonjen bespogovorno i trajno. Zbog toga je potpuno nesuvisla i logički neodrživa senzacionalistička tvrdnja dijela, anticrkveno i antisrpsko nastrojenih i ideološki ostrašćenih, medija i javnosti o „zapaljivom“ govoru jer je narod nakon mog govora mirno uklonio spomenik. Nikakvih problema nije bilo. Zapaljiv govor podrazumjevao bi da se nakon njega atmosfera zapalila i nad skupom izgubila kontrola, ovdje se dogodilo suprotno. Zapaljivu atmosferu kreirali su isključivo mediji i njihovi nalogodavci.

Dakle, ni moje obraćanje nakon kog je uklonjen spomenik sa privatnog posjeda, niti kako je i gdje je spomenik sklonjen, niti hapšenje Dobrašinovića i Femića, ni pritvor produžen na 30 dana, ništa nije dovoljno i ništa nije po mjeri i volji onih koji nastavljaju progon srpskog naroda.

Premještanje spomenika vojvode Pavla Đurišića u crkvu i trajno uklanjanje sa mjesta i u roku koje je policija tražila, a prije roka koje je Tužilaštvo naložilo – opet nije bilo dovoljno i po mjeri jer su se pritisci i zastrašivanja nastavili, pa nam ostaje da se zapitamo i upitamo javnost i nadležne:

O čemu se, onda, ovdje uopšte radi?

Da li to znači da nije dovoljno uklanjanje spomenika i postupanje po riječi zakona i u roku? Možda spomenik onda i nije problem, možda se radi o uklanjanju naroda i crkve? Možda je ipak trebala sila da djeluje po golorukom narodu kako je prijetio Lutovac i tako riješe stvar? Da li vi to nama poručujete da smo obespravljeni i građani drugog reda? Bog da sačuva i pomiluje.I prije nego je rok za ispunjenje zahtjeva Tužilaštva istekao, vlasnik imanja i domaćin slave je uhapšen, te mu je određeno tužilačko zadržavanje, što smatram posebnom nepravdom prema tom čovjeku i dokazom krajnje diskriminacije i dvostrukih aršina pravosuđa.

Kako nemam apsolutno nikakvih ingerencija, a ni ambicija da uređujem i kontrolišem zbivanja u nečijoj opštini za koju su izabrana nadležna lica da o njoj vode računa, a još manje na nečijem privatnom posjedu ili, ne daj Bože, čijoj kući iza zatvorenih vrata, tako se nisam bavio ikonografijom i kostimografijom državljana Crne Gore na Tompsonovom koncertu, šta su tamo uzvikivali i pjevali, pa se tako nisam tim stvarima bavio ni tog dana na glavici, niti imam namjeru ubuduće. Iz istih razloga nisam imao ingerencije da spomenik premještam u bilo čiju kuću, do u svoju, niti koga da ugrozim i izložim daljem progonu zbog toga, do sebe.

Nakon mog odlaska sa imanja Dobrašinovića počelo se sa uklanjanjem spomenika u roku koji je sveštenik Ralević dogovorio sa policijskim službenicima, do 14.30 je sve bilo završeno. Sveštenik je zamolio da se uklanjanje spomenika ne snima iz namjere da se ko ne sladi fotografijama velikog vojvode Pavla Đurišića dok ga skidaju sa postamenta. Sveštenik je zamolio prisutne da se sklone sa platoa kako se ko ne bi povrijedio jer je bilo dosta djece i mladih. Lično je bio prisutan sve vrijeme i nadgledao kada su civilnim vozilom pristigli novinari, prošli na vrh puta, ušunjali se i odmah počeli da snimaju. To je izazvalo izmučeni narod i prema riječima prisutnih došlo je do komešanja. Niko nikog nije udario što je potvrdio i ljekarski pregled, ali je Femić uhapšen pošto im je oduzeo opremu u namjeri da ih spriječi da snimaju. Izrugivanje i provociranje naroda koji je riješio da postupi po slovu zakona nije dostojno ozbiljne države i van je službenog postupanja, a vrhuni u krajnjoj namjeri da se pošto-poto izazove incident.

Nakon što su unijeli spomenik u kamion sveštenik je pošao dolje do crkve i više se nije vraćao kod Dobrašinovića. Obratili su mu se novinari iz „Pobjede“ sa žalbom da im je oteta oprema, on ih je uputio na policajce koji su bili prisutni sa njim kao inspektori u civilu. Sveštenik Ralević je u crkvi ostao do 17 sati pošto je upozoren od Ivana Radevića i prisutnog inspektora u civilu da se čeka na potpis kako bi se krenulo u oduzimanje spomenika. Treći napad na narod se pripremao. Nekolicina ljudi se okupila da brane crkvu ako do tog nesrećnog događaja dođe. Po njihovim riječima namjera nije sprovedena jer je tužiteljka iz Berana gđa Jadranka Mićović odbila da potpiše traženo rješenje.

Ovdje moram naglasiti da su dva prisutna inspektora u civilu svoj posao radili do kraja profesionalno i časno. Nažalost, obojica su suspendovani jer su ih novinari optužili da su „samo posmatrali konflikt“ kada im je oduzeta oprema, što je notorna neistina i kleveta. Inspektori nisu ni bili na glavici u trenutku oduzimanja opreme novinarima kojima je snimanje bilo zabranjeno na privatnom posjedu, već su sa sveštenikom Ralevićem bili dole kod crkve, gdje su ih novinari i zatekli. Suspenzija profesionalaca koji nisu uzeli učešća u besprizornoj laži i podmetačinama, naročito kad su meta klevete i progon Srbi, po svemu sudeći je neminovna, kao i svi drugi pritisci kojima svjedočimo.

Dakle, uklanjanje spomenika nije bio cilj cijele ove ujdurme. Išlo se dalje na skrnavljenje spomenika i crkve, hapšenja, zastrašivanja i isleđivanja. To samo govori da posao nisu svršili i neće se smiriti dok mrtvog vojvodu Pavla kome se ne zna ni gorba ni mramora, u Jasenovcu pogubljenom od ustaša najstrašnijom smrću, opet i opet ne ubiju. Ako sve to nije bilo dovoljno mi onda ne govorimo više o spomeniku Pavlu Đurišiću, već o drugim i dubljim namjerama prema srpskom narodu u Crnoj Gori.

Istina i laž nikad nisu i neće biti isto, niti će ikada imati istu snagu. Laž traži podršku u sili, istina je uvijek golih ruku jer je istina. Narod koji ljubi istinu nikad neće biti izvan ljubavi Božije.

Parohijski sveštenici Ralević i Mizić su sve uradili da sačuvaju mir i spriječe tragediju dva puta odvraćajući policijsku armadu da nasrće na goloruki narod. O tome svjedoče snimci i nažalost niko od čelnika i partijskih drugova nije ni pokušao da smiri situaciju i zaštiti narod. Mitropolija i brojni vjernici koji se svakodnevno i neprestano javljaju nudeći pomoć i podršku utamničenoj braći, nastavljaju brigu i staranje o Dobrašinoviću i Femiću obezbjeđujući svaku podršku i pomoć u sudskom procesu koji protiv svojih građana vodi država. Sve je ovo duboko narušilo građanski mir i sigurnost i dalje podriva svojim neprijateljskim i ostrašćenim nasrtanjem na živote građana Crne Gore.

Ponavljam, pošto sam odslužio Svetu liturgiju i došao na sofru, praktično sam bio prinuđen da obavim posao i onoga koji za to prima gradonačelničku platu i pomognem narodu da bez daljeg komplikovanja situacije riješimo ispostavljen zahtjev. Za razliku od čelnika opštine, ja svoj narod neću, niti mogu napustiti. „Vama sam episkop, sa vama sam hrišćanin.“, tako da je mjesto episkopa uvijek s narodom i kad se moli, i kad se slavi i kad se strada. Moje je da narod učim i privodim vjeri jer episkopska služba sva izvire iz Liturgije, da narod vjerni ostane na Hristovom putu i trpeljivo podnosi žrtvu za Istinu. I ako je koji u nevolji moje je da se založim i bdijem da se svako zlo pobjedi u miru i ljubavi i u korist cjelokupne zajednice prevaziđe i nikome zlo se ne učini. Tako i bi, slava Bogu.U vezi sa tim, po savjesti i principijelno ne odobravam, ne podržavam i ne podstičem bilo kakvo i bilo čije djelovanje koje nije u skladu sa zakonom. Kao hrišćanin i pravoslavni episkop ne vjerujem u bezakonje, nego u potrebu stvaranje boljih institucija i pravednijih zakona. Što se toga tiče, nemam mnogo da dodam besjedi koju sam tom prilikom izgovorio. Da ponovim, žao mi je što porodica Dobrašinović nije našla za shodno da se sa mnom konsultuje u vezi sa podizanjem spomenika, već su to učinili sami jer u pitanjima koja se tiču čitave zajednice moramo svi uzeti učešća, te svagda nastojim da se zajednica kojoj pripadamo uređuje u sabornom duhu, kako nas i uči Sveto predanje naše Crkve.

A da me je neko upitao u vezi sa spomenikom, savjetovao bih mu upravo sve ono što sam tog dana javno izgovorio. Da je prije svega živa vjera u živog Gospoda Boga koja se blagodatno čuva, snaži i zadobija u jedinstvu sa Crkvom kao istinskim Tijelom Gospodnjim, temelj svakog našeg djelovanja. Samo istina obasjana svjetlošću Hristovog Jevanđelja može odgnati tamu neznanja, laži i mržnje u ljudskim dušama. Osvrnuvši se na konkretnu situaciju, pozvao sam da se prvo okupimo i uvijek molitveno sabiramo u hramu Gospodnjem, i to doslovno ovim riječima:

„Najvažnije je od svega da smo saborno i zajedno svi, ovo neka nam bude nauk. Nema onih koji rade sami za sebe pojedinačno, sve moramo raditi saborno. Ovu crkvu, evo, već je dobila jedan puno ljepši lik i izgled, ona nije osveštana, evo 20 i više godina kako se gradi, a već je počela da propada. To nam je nauk da odavde sve izvire. Ne možemo prvo ići na glavicu, ovdje se prvo moli u ovoj crkvi da Gospod da svoju blagodat i da NJegov blagoslov siđe na nas, da se ovdje i nigdje drugo u Njegovo ime sabiramo, a onda ćemo ovdje da pravimo i tribine, i simposione, i da dovodimo velike, eminentne, znamenite istoričare, ljude od nauke i da ovdje krene ta priča i da se jednom, napokon, te titoističke laži na kojima ovdje cjelokupno ovo vrijeme od kako je prošlo do današnjeg dana, na tome temelje bivstvovanje i ova nesretna država izmučena i ovaj izmučeni narod.

“Iz ovoga jasno proizilazi da se u borbi za istorijsku istinu zalažem za kulturno-prosvjetni i javni rad na duhovnom osvješćivanju našeg naroda. Istina i pravda su jedini stvarno nerazrušiv temelj svakom spomeniku, a istine i pravde ne može biti tamo gdje nema sabornosti koja izvire iz čovjekove slobode u Hristu, kada te vrijednosti nisu dio našeg bića. Dakle, tek kada istina i pravda, molitveno i blagodaću Božijom, postanu naše trajno duševno nastrojenje, na duhovnom i kulturnom horizontu našeg naroda mogu se pojaviti i materijalni spomenici, i to na vidnom mjestu u centru grada ili crkvi. U tom smislu su i bile izgovorene moje riječi, da je istina u Hristu važnija od bilo kakvog materijalnog spomenika, i da je pravi spomenik onaj molitveno-duhovni, te sam stoga i jasno ukazao da taj spomenik najprije treba utvrditi u našim srcima, okupljanjem oko svetinje.Niti jednom jedinom riječju nisam se doticao bilo kakvog zločina ili veličao bilo čije zločinačko djelovanje, niti podsticao ili izazivao mržnju i netrepljivost. Isto tako, nisam izricao nikakve osude. Kao da se odnedavno u javnosti pojavio poseban aparat za moralističku semantiku i gramatiku u besjedama sveštenstva Srpske pravoslavne crkve, koji na kantaru mjeri jesmo li dovoljno osudili, distancirali se ili približili ovome ili onome. Moje je uvjerenje da je vojvoda Pavle Đurišić, kao jedan od komandanata Jugoslovenske vojske u Otadžbini, zaslužio poštovanje zbog svoje vojničke hrabrosti, rodoljublja i patriotske spremnosti da položi svoj život u odbrani prava na opstanak i postojanje srpskog, pravoslavnog naroda ovih prostora koje je bilo ugroženo okupacijom i genocidnim planom nacističke i rasističke Nezavisne države Hrvatske, a koji su u djelo sprovodile ustaške i druge oružane formacije NDH. Uostalom, Pavle Đurišić je zbog takve borbe i zvjerski ubijen od strane ustaša, u zloglasnom logoru Jasenovac, do danas bez ikakvog posmrtnog traga ili grobnog obilježja. Postoji fotografija jasenovačkog mučenika vojvode Pavla Đurišića čiju glavu ustaša i sluga okupatora Maks Luburić drži u ruci i fotografiše se za današnja pokoljenja koja ne znaju svoju istoriju.

O vojničkim vrlinama vojvode Pavla Đurišića su i njegovi najgori neprijatelji imali visoko mišljenje, i u više navrata su ga javno i saopštavali, a takve se tvrdnje mogu pronaći i u istorijskoj publicistici. Notorna je činjenica, koju niko nije osporio, da je vojvoda Pavle Đurišić bio jedan od vođa 13-julskog ustanka i da je naročito njegovom zaslugom Berane tada oslobođeno od okupatora. Pozvao sam, dakle, da se ugledamo na Đurišića u onome što su njegove nesumnjive vrline, „da budemo vjerni svome rodu, da znamo da smo Srbi, da smo pravoslavni“, čak i kada je cijena te vjernosti sopstveni život. Je li dakle veličanje zločina, izazivanje mržnje i netrpeljivosti, podsjećanje na ustaški genocid nad Srbima i one koji su u borbi protiv genocida dali svoj život?

Samo po sebi se razumije da kao pravoslavni episkop ne idealizujem, niti mogu imati idolatrijski odnos prema bilo kojoj ličnosti naše istorije, jer je valjda dobro znano šta podrazumijeva jevanđeljski etos Crkve. Cjelivao sam ploču sa imenom i prekrstio se onako kako je to običaj kada je u pitanju molitva za dušu kod nadgrobnog spomenika, jer kako sam već kazao, Pavle Đurišić nema ni groba ni mramora. I izgovorio „Vječnaja pamjat!“ kao što uvijek i govore sveštenik i pravoslavni vjernik u zadušnoj molitvi. Crkva se moli za svakog i za sve, pa i kada pristupamo Svetoj Tajni Pričešća vjerujemo i govorimo da je Gospod došao u svijet da grešnike spase, „od kojih sam prvi ja“. Po svoj prilici, dovodi se u pitanje ne samo pravo da slobodno mislim i govorim, nego i da se molim i javno ispovjedam svoju vjeru.

U izjavi koju sam dana 15.7.2025. godine sličnim povodom dao policijskim službenicima CB Nikšić, već sam pojasnio svoje stavove, mišljenje i uvjerenje o Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini, totalitarnom komunističkom režimu, ustaškom genocidu i titoističkom jednoumlju i ne nalazim da je umjesno da ih po drugi put u samo 30 dana ponavljam. Ukoliko je za svrhe izviđaja potrebno, predmetnu izjavu mogu priložiti kao sastavni dio ove izjave. Uostalom, moji stavovi po pitanju tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata i terora posleratnog komunističkog režima nisu nepoznati široj javnosti, jer sam ih javno predočio i u Otvorenom pismu Predsjedniku Crne Gore, u nastojanju da se napokon inicira otkrivanje masovnih grobnica i dostojno sahranjivanje posmrtnih ostataka koje se u njima nalaze. Do danas, to Pismo je ostalo bez ikakvog institucionalnog odgovora i podrške istog onog dijela javnosti koja se danas tako žustro bori protiv „veličanja zločina i zločinaca“. Možda je odgovor crnogorske države na tu moju inicijativu upravo to što je po drugi put moje javno ispoljeno mišljenje koje se dotiče tragedije bratoubilačkog rata, predmet izviđaja. Godinama crnogorsko tužilaštvo ne postupa po prijavi Crkvene opštine Nikšić da se otvori istraga i ekshumiraju kosti nevinih ljudi bačenih u jame na Vidrovanu, pobijenih od strane komunističkih zločinaca čiji spomenici „krase“ nikšićki skver, ali se zato procesuira svako ko na bilo koji način javno ukaže na te zločine. I dok se meni stavlja na teret da veličam zločince, država Crna Gora skriva zločine, apsolutno zanemarujući osnovne zakonske obaveze, etičke vrijednosti i civilizacijske norme. Optužuju me da tako miniram evropski put Crne Gore, a ja samo podsjećam sve nas da nam nigdje nema puta bez pravde i istine, i na njima zasnovanog pomirenja.

Vjerovatno zbog toga što državu na to javno podsjećam, uskraćuju mi se osnovna prava ne samo kao pravoslavnom episkopu, nego i kao čovjeku i građaninu. Konkretno, Ustavom Crne Gore je predviđeno da Crna Gora jemči i štiti prava i slobode. Postavljam pitanje kako je moguće da budem „izviđan“ i pozivan drugi put u 30 dana da praktično po istoj stvari dajem izjavu policijskim službenicima, ako se jemči pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, zbog čega sam po drugi put pozvan i obavezan da se izjašnjavam o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima, iako je to suprotno Ustavu? Zbog čega se flagrantno ograničava moja sloboda ispoljavanja uvjerenja, ako svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili na drugi način, i ako u Crnoj Gori nema cenzure i ako se to pravo može ograničiti samo izuzetno i na osnovu sudske odluke?Bez obzira na sve to, svoju episkopsku službu ću kao i do sada vršiti javno, isključivo shodno kanonskom poretku SPC, u granicama zakona a po svojoj savjesti, a ne prema diktatu ideoloških i dnevnopolitičkih prijekih sudova i očekivanjima ostrašćenog dijela javnog mnjenja. Pri tom, znajući da će svaki čovjek za svaku svoju riječ odgovarati pred Gospodom, takođe sam uvjeren da će odgovarati i za ćutanje. Ćutati onda kada nam savjest ne dozvoljava da ćutimo, u strahu od represije i progona, nije ni hrišćanska ni građanska vrlina. Ukoliko crnogorsko pravosuđe bude postupalo na osnovu političko-medijske hajke, a ne na osnovu dokazanih činjenica, Ustava i zakona, zacijelo će mi takav stav upisati u krivicu. Država Crna Gora ima vlast kojom može da me osudi, ali ne i vlast kojom me može obavezati da osjećam, mislim i govorim suprotno hrišćanskom etosu, svojoj savjesti i uvjerenju. Zato ću kao arhipastir Bogom mi povjerenog naroda nastaviti da radim, govorim i molim se tako da svi u Hristu Bogu „poznamo istinu jer samo će nas istina osloboditi“. To je najmanje što kao sveštenici dugujemo našim prethodnicima, jer ako mi kao ljudi prećutimo istinu „kamenje će progovoriti“, ono kamenje ispod koga su kosti svih onih naših sveštenomučenika, koji su svoje živote položili, ne za prolaznu ovozemaljsku slavu i mrtve ideologije, nego za ljubav vječno žive i vapijuće istine i pravde, sa nadom u Carstvo Nebesko i obećanje dato nam Gospodom Isusom Hristom, Raspetim i Vaskrslim.

To je sve što imam da izjavim na predmetne okolnosti.