Širom svijeta Prvog maja radnici izlaze na ulice i traže svoja prava. U Francuskoj je, tražeći socijalnu i ekonomsku pravdu, prošle godine marširalo preko 100.000 ljudi. Iz Italije, Njemačke, Belgije, Španije, Brazila, Indonezije, sa Filipina stizale su fotografije sa protesta, održanih uprkos pandemiji. Turska policija lani je privela preko 200 demonstranata nakon nereda na prvomajskim marševima koji su bili zabranjeni zbog korone…

Kod nas takvih problema nema. Već dugo, Prvi maj je tek prilika da se odmori, štogod pojede i popije. Imamo mi prečih briga od toga kako živimo: ko je Crnogorac, a ko Srbin i koliko posto; ko će i đe da ponese državu, a ko crkvu; ko šta pjeva i ima li dosta krša…

Za one koji su zaboravili: Prvi maj se slavi kao međunarodni praznik radničkog pokreta u znak sjećanja na stotine hiljada američkih radnika koji su na ovaj dan 1886. izašli na ulice Čikaga zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. Na Prvom kongresu 2. Internacionale, održanom 1889. godine, odlučeno je da 1. maj postane zajednički praznik svih radnika svijeta. Za radnike i sindikaliste širom planete, on predstavlja dan solidarnosti i borbe za bolje uslove rada.

„Radim u privatnoj građevinskoj firmi. Preko banke primam platu od 450 eura, imam osiguranje. Nekvalifikovan sam, ali mogu da zaradim i do 700-800 eura, ako radim svaki dan. Dodatne pare nam isplaćuju na ruke – koliko si dana radio, toliko novca dobiješ, nema veze je li subota ili nedjelja i koliko dana nedjeljno radiš. Često se radi izvan Podgorice, pa na posao krenem rano, oko 6.30 ujutru, a vratim se poslije sedam uveče“, kaže za portal RTCG radnik čije ime je poznato ovoj redakciji.

Vrlo često rast cijena se kod nas gleda kroz cijenu ulja. Ovakav nam je standard: U Njemačkoj je prosječna plata 2.800 eura, ulje košta 3 eura, a Norvežani, istu prosječnu platu, ulje plaćaju 7 eura. Kod nas je prosječna plata 704, litar ulja dva eura. To znači da se za prosječnu platu u Njemačkoj može kupiti 933, u Norveškooj 400, a u Crnoj Gori 352 litra ulja

Slobodna je ovo zemlja, ali ljudi nikako ne vole da im se objavi ime i prezime. I ne pada im na pamet da se bune zbog dijela plate na koji gazde ne plaćaju poreze i doprinose. Odrasli su u zemlji u kojoj to nije običaj i u kojoj država više voli poslušne privrednike, nego prihode koji bi morali stići do budžeta.

„Prvi maj ili međunarodni praznik radničkog pokreta za građane Crne Gore je sve samo ne praznik. Ovaj datum je podsjetnik, na veoma lošu, demotivišuću, čak i ponižavajuću socioekonomsku situaciju u Crnoj Gori“, kaže Maksim Vučinić, predsjednik Radničke partije. Prema njegovim riječima, i ovaj Prvi maj „radnička klasa u Crnoj Gori dočekuje u raljama loše i socijalno ugrožavajuće politike bivšeg režima“.

Prema podacima Uprave za statistiku u Crnoj Gori ima 212.959 zaposlenih. Nezaposlenih je 53.409. Stopa nezaposlenosti je blizu 24 odsto.

Ubjedljivo najveći broj ljudi – preko 42.000 – radi u trgovini. Kad se saberu svi koji rade u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu, rudarstvu, prizvodnji struje i sličnom, snabdijevanju vodom i građevinarstvu dobije se cifra od oko 40.000 radnika. Državna uprava, odbrana i obavezno socijalno osiguranje zapošljavaju blizu 23.000 ljudi. Usluge smještaja i ishrane pruža blizu 18.000 radika. U prosvjeti je oko 16.000, a u zdravstvu i socijalnoj zaštiti oko 14 hiljada zaposlenih.

I bez brojeva se zna: uslužne djelatnosti su izvor zarade za ogromnu većinu zaposlenih. Privreda nam zavisi od turizma i od toga koliko će pasti kiše, odnosno koliko ćemo struje proizvesti i pošto će biti ona koju uspijemo da izvezemo. Tako smo se u posljednjih 30 godina razvijali.

Zaposleni prema djelatnosti (Izvor: Monstat)

„Industrija u Crnoj Gori više gotovo da ne postoji. Primarna proizvodnja aluminijuma je svedena na eksperimentalni nivo, Željezara u Nikšiću ne radi već više od godinu dana, Metalac Termohem, takođe. Zakon o izmjeni zakona o PIO koji je usvojen na inicijativu Radničke partije u parlamentu obuhvatio je samo dio radnika koji mogućim gašenjem ovih preduzeća ostaju bez sredstava za egzistenciju. Osim što su nam mlade generacije bez posla, veliki udar na i onako loše socio-ekonomsko stanje u Crnoj Gori može biti ako u Nikšiću bez posla ostane skoro 300 radnika Željezare i Metalca“, objašnjava Maksim Vučinić.

Na prosto pitanje – može li čovjek u Crnoj Gori živjeti od svoga rada – odgovor je: u prosjeku – jedva. Prosječna plata u Crnoj Gori u martu je bila 704 eura, ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe iznosila je 715.5 eura.

Za 1.63 odsto, odnosno za 11,5 eura vrijednost minimalne potrošačke korpe je veća od neto zarade.

Kako bi se stvari sagledale realno, neophodno se vratiti nekoliko mjeseci unazad.

U decembru 2021. godine prosječna plata je bila 537 eura. Potrošačka korpa vrijedjela je 671.8 eura.

Da bi se, dakle, prema Monstatovoj računici, obezbijedile elementarne stvari za život, nekome ko prima prosječnu platu nedostajalo je 134,8 eura. Sasvim precizno, da bi se preživjelo, falilo je 25.1 odsto, to jest četvrtina prosječne plate.

Novi ministar rada i socijalnog staranja, Admir Adrović, čеstitao je radnicima u Crnoj Gori Mеđunarodni praznik rada: „Zadatak koji je pred svima nama je otvaranje novih radnih mjesta, bolji status radnika, veće plate i unapređenje zaštite prava zaposlenih. U tom smislu, i odluka 43. Vlade da ponovo formira Ministarstvo rada i socijalnog staranja pokazatelj je da ćemo odlučno raditi na planu poboljšanja standarda svih zaposlenih u Crnoj Gori“.

Šta god ko mislio o učincima vlade Zdravka Krivokapića, neporecivo je da su se stvari, nakon početka primjene programa „Evropa sad“, značajno popravile.

Prosječna plata u januaru 2022. godine u Crnoj Gori iznosila je 686 eura, dok je potrošačka korpa koštala 681.0 eura.
Za 0,7 odsto, odnosno za sedam eura prosječna zarada je bila veća od vrijednosti minimalne potrošačke korpe. To se u Crnoj Gori nije desilo decenijama. Uprkos svim sumnjama koje građani imaju u zvanične statističke podatke, posebno kada je riječ o onome što prikazuje minimalna potrošačka korpa – zabilježeno je da bi četvoročlana porodica mogla da živi od jedne plate.

Potrajalo je i u februaru – prosječna plata bila je 706 eura, potošačka korpa 693,7 eura. Za 1,77 % odnosno za 12,3 eura plata je nadmašivala korpu.

Onda je čak i statistika počela da pokazuje ono što svako ko ide u prodavnicu gleda svakodnevno. Cijene su podivljale, povećanje plata se ubrzano topi.

Cijene proizvoda i usluga lične potrošnje u martu 2022. godine, u odnosu na februar u prosjeku su više za 3,4 odsto. U odnosu na mart prošle godine rast cijena iznosi 9,7 procenata. „Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama: hljeb i žitarice; gorivo i mazivo za motorna vozila; mlijeko, sir i jaja; meso; čvrsta goriva; odjeća; ulja i masti; prevoz putnika…“, nabrojao je Monstat. Praktično – sve od čega se živi.

Zarade u Crnoj Gori (Izvor: Monstat)

„Zbog rasta cijena, nemam osjećaj da mi se plata povećala, iako jeste. Ne znam kako bi izdržali ove cijene da plate nijesu porasle“, kaže sagovornica nešeg portala, zaposlena u državnoj firmi. Ona ima platu nešto iznad prosjeka. Kako je onima koji su ispod crte prosječne zarade, nije teško pretpostaviti.

Najbolje plaćeni u Crnoj Gori su oni koji rade u sektoru koji statistika zove „bankarske djelatnosti i djelatnosti osiguranja“. Njihova plata je u prosjeku 1.186 eura. Samo, zaposlenih u toj oblasti ima 4.291. Desetak puta manje nego u trgovini gdje je prosječna plata 587 eura.

Strah od nemaštine zbog vrtoglavog rasta cijena dodatno pojačava činjenica da radnici ne znaju hoće li i dalje primati plate kao u prethodnih nekoliko mjeseci. Govoreći o programu „Evropa sad“ sedmostruki premijer, sadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kazao je ranije da su njime budućoj vladi „na neki način vezani okovi“ i da će to biti „možda i najkrupniji izazov u funkcionisanju nove vlade, kako god se ona zvala“. Sad je vlada tu, pa ćemo vidjeti šta će sa okovima.

Borba za radnička prava, za život dostojan čovjeka, ovdje je okovana odavno.

Autorka teksta: Nataša Novović

(Radio Crne Gore)