Ni poslije dvadeset i tri godine od vjerovatno najsurovijeg masovnog ubistva na sjeveru Crne Gore, kada je u podmetnutoj eksploziji u kući braće Martinović u Beranama poginulo šest osoba, ne može se sa sigurnošću reći šta se zapravo desilo toga jutra.

Šestostruko ubistvo zaboravljeno je kao neki bezmalo nevažan zakonski prestup, mada je prvosudno završeno osudom jednog okrivljenog, koji je već odavno odležao svoju petnaestogodišnju kaznu.

Očevidaca zločina sve je manje i sjećanja su sve rjeđa, a ne bi smjelo tako biti, jer niko ne bi imao pravo da stavi tačku na ovaj slučaj i da ga arhivira.

Nevjerovatno snažna eksplozija koja je probudila grad i do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru Berana dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru.

Zoran Stevančević – izricanje prve presude (Foto: arhiva )

Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama.

Duško Martinović na svadbi Safeta KalićaDuško Martinović na svadbi Safeta Kalića (Foto: arhiva )
Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

„To je bila nestvarna scena. Iz ruševina kojima jedno vrijeme niko nije smio da se približi zbog naknadnih detonacija od eksploziva, odjednom je izronio čovjek. Nevjerovatno kako je ostao živ. Bio je u potkrovlju, i na njega nije imalo šta da se sruši“, pričaju neki od Beranaca koji su bili među prvima na mjestu zločina.

Sreću nije imao konobar Igor Cimeša. On je bio izbjeglica i radio je kao konobar u kafeu Martinovića.

„Toga dana trebalo je da radi popodne, ali je mijenjao smjenu. Splet nesrećnih okolnosti odveo ga je u smrt“, svjedoče oni koji su dobro bili upućeni u čitav slučaj.

Sudbina je pokazala svoje zlo lice i prema pomoćnoj radnici Biljani. Toga jutra ustala je u pet da očisti dva poznata beranska lokala prije otvaranja. Završavala je posao kod Martinovića i praktično je bila na polasku kući.

„Nesrećna žena bila je već na izlaznim vratima kada je odjeknula eksplozija i odbacila je nekoliko metara do zida bioskopa, s druge strane ulice. Preminula je na mjestu. Priča se da je bila u drugom stanju i da je njeno dijete u stomaku praktično sedma žrtva ovog zločina“ – ispričao je jedan istražitelj.

Foto: Screenshot/RTCG

Istraga je dugo tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju i priču, koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije, odnosno petnaest u drugom postupku.

U trećem sudskom postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema prvoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Đukić. Za taj posao unajmio je nekog u koga će Martinovići najmanje posumnjati, Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Duško Martinović na svadbi Safeta Kalića (Foto: arhiva )

Nekoliko mjeseci prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i dilovanja droge. U toj malenoj varošici vješto se skrivao predstavljajući se nadimcima Boban ili Japanac.

Druga dvojica, Savičić i Stevančević, stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor.

Savičić je prethodno iz Bosne na Kosovo došao da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. U Bosni je ostao poznat po surovosti i pod nadimkom Elvis. Ova dvojica su našla utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, „pouzdano“ utvrdila da su se naručilac i izvršioci okupili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Da odrade najprljaviji mogući posao trebalo je da dobiju tadašnjih petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Savičić, Stevančević i Stamenković su potom došli u Berane u ranim jutarnjim satima 29. januara. Kao skrovište poslužio im je podrum obližnje zgrade, gdje su sačekali da se kafić otvori. Bili su toga dana prvi i poslednji gosti.

Navodno su eksploziv u lokal „Holivud“ u prizemlju kuće Martinovića, unijeli Stevančević i Stamenković. Izvori iz istrage pričali su da je bilo ukupno osam kilograma razornog plastičnog eksploziva, koji je postavljen vješto uz noseće stubove kuće u suterenu.

Bez odgovora je ostalo pitanje da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, kako se vjerovalo, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom »jugo« pećkih tablica za Beograd.

Prizor koji je uslijedio, očevici kažu da nijesu gledali ni u filmovima. Naprije je odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Višespratna kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao da su kula od karata.

U zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao.

Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju gdje je bio vlasnik lokala na vrhu tamošnje zgrade „Beograđanka“. Dva puta je hapšen u vezi sa tim, ali je na kraju odbijen zahtjev Crne Gore za njegovu ekstradiciju, dok na kraju nije oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je na koje ni poslije više od dvije decenije nema sasvim sigurnog odgovora. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu.

Za sudove je ta priča završena. Zoran Stevančević je odležao svojih petnaest godina. Milovan Đukić je, nakon što je oslobođen, živio na relaciji Andrijevica – Podgorica. Ubijen je ispred svoje kuće u Podgorici prije 2015. godine.

O Savičiću se po nešto može pronaći i pročitati na internetu. Navodno se još u to vrijeme priključio ruskim nacionalistima u Ukrajini, i nastavio da ratuje.

Jedan od najsurovijih masovnih zločina, ne samo u ovom dijelu Crne Gore, odavno prekriva prašina zaborava. Da li je sve mogao isplanirati i izvesti Zoran Stevančević, koji je odavno na slobodi? Time se više niko ne bavi.

Izvor: Tufik Softić (RTCG)