Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije rekao je u intervjuu za RTS da je očigledno da je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović stajao iza nemira koji su se dogodili na Cetinju na dan ustoličenja.

Istakao je da će poštovati načelo odvojenosti crkve od politike, naročito stranačke, a za potpisivanje Temeljnog ugovora kazao je da je blizu rješenja.

Kakvi su Vam utisci dan posle, jeste li ih sumirali? Kako je iz Vašeg ugla izgledalo to svečano uvođenje u tron?

Dosta je utisaka, bilo je tu nešto što je prethodilo, bilo je na kraju sve u redu, ali bilo je i dosta iskušenja. Najvažnija stvar što je Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Porfirije, vodeći računa i ovoj Mitropoliji i o Crnoj Gori i o jedinstvu naroda u Crnoj Gori, došao i, naravno, čim je došao onda je sve bilo jasno šta će sve biti, kako god ovdje bile prilike, bilo je u suštini sve u redu.

Razni su se glasovi čuli, pogotovo onih koji su se protivili da se Vaše uvođenje u tron obavi u Cetinjskom manastiru. Negdje su kritike iznijete i na način na koji ste stigli do Cetinjskog manastira.

Vidite ovako, treba vidjeti i šta se sve događalo, ko je sve učestvovao u tome da spriječi ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog, da cio narod koji pripada ovoj Mitropoliji ponizi i kolike su pripreme bile i koliko su dugo trajale, da se izvede to onemogućavanje vjerskog čina, vjerskog obreda, crkvene svečanosti, da se napravi jedna neprijatnost i za goste, posebno imam u vidu da su nam došli gosti iz drugih pomjesnih crkava, devet arhijereja bilo je iz inostranstva, što je nama velika čast, iz svetih Božijih pravoslavnih pomesnih crkava, patrijaršije i ostalih autokefalnih crkava.

Dakle, ja sam vodio računa samo o jednom, da li oni koji osporavaju to pravo naše crkve, da li rade po zakonu? Ako je nekome, naime, stalo da ustoličenje se ne dogodi, da to ne bude u Cetinjskom manastiru, on to može da ospori sudskim putem. Ovo je zemlja u kojoj treba da se poštuju Ustav i zakon. Nažalost, onaj koji najviše treba da štiti Ustav, on ga je najviše i kršio. To se često i događa u istoriji, da oni koji imaju najveću moć, to je već neobuzdana moć za koju ne važe ni zakoni ni Ustav jedne zemlje, da se ponašaju toliko samovlasno, da se oni postavljaju sami umjesto i Ustava i zakona.

Otvoreno se mora reći, a to je bilo i toliko očigledno, gospodin Đukanović je lično stajao iza svih nemira koji su se dogodili na Cetinju. Mi smo to predvidjeli i učinili smo sve sa naše strane da do nemira ne dođe, i donosili smo vrlo teške odluke. Dakle, nije za mene kao mitropolita, posebno ne ove Mitropolije, posebno ne ovome narodu koji je pokazao toliku odanost prema Crkvi kada je bilo najteže, da kažem smanjićemo broj vjernika samo ono što može da stane u zidine Cetinjskog manastira, nekih 200-300 ljudi, da dođu predstavnici crkvenih opština, ktitori, dobrotvori, zajedno sa sveštenstvom i sa gostima i da ta svečanost bude najskromnija moguća. I to je tako bilo dogovoreno i sa našim vlastima, ali se to iskomplikovalo, bilo je i nekih unutrašnjih problema.

Na kraju, ipak, moram reći da je Vlada Crne Gore preuzela odgovornost i da su povukli određene mjere da se nama to pravo, odnosno vjernicima Srpske pravoslavne crkve, Mitropolije crnogorsko-primorske, pravoslavnoj vjeri u Crnoj Gori, omogući to pravo koje imamo, koje je zakonito, koje je vjekovno naše pravo. Dakle, ako je jedan kontinuitet pravni ili kanonski ili bilo koji drugi jasan u Crnoj Gori, to je upravo kontinuitet Mitropolije crnogorsko-primorske. I, naravno, ja nisam uzurpirao to pravo, mene je moja crkva, moj narod izabrao za ovo mjesto i naravno nije mi padalo na pamet niti da mijenjam mjesto ustoličenja, zna se koje je zakonito mjesto ustoličenja, i da idem negdje drugo. Nudili su mi stalno da idem negdje drugo.

Ko Vam je nudio?

Preko medija su mi stalno poručivali, nije meni niko lično to nudio neposredno u razgovoru, kao što mi sada razgovaramo, ali su mi preko medija poručivali, gospodin predsjednik države više puta, ali mi nije rekao gdje da idem. Ako ne mogu na Cetinje, valjda u Businje. Vjerovatno bi me tamo pojedini ljudi koji su druge vjere da mi ne bi pravili nikakve probleme i, naravno, ja znam da to nije izraz volje cijelog Cetinja, nego je on zloupotrijebio i Cetinje i ponizio i Cetinje i prestonicu sa takvim vjerovanjem, da Cetinje toga dana bude lišeno jedne takve svečanosti i takve ljepote od gostiju iz cijelog pravoslavlja. Zahvaljujući njemu Cetinje je toga dana bilo zatvoreno, puno incidenata i puno problema, i to opterećuje ovaj narod ovdje koji je potpuno nedužan, osiromašen, opljačkan, baš u vrijeme njegove vladavine.

Rekli ste već da ni u jednom trenutku niste razmišljali bilo kako da odgovorite na te predloge da se taj čin izmjesti ili obavi negdje, i više puta se govorilo u prethodnom periodu zašto ustoličenje treba da bude u Cetinjskom manastiru. Da ponovimo još jednom, zbog čega je važno da ustoličenje i uvođenje u tron mitropolita crnogorsko-primorskog bude obavljeno baš u Cetinjskom manastiru?

Ima nekoliko stvari. U principu, može se premjestiti sjedište u neko drugo mjesto. Međutim, kad se to radi? Najčešće u vrijeme neke okupacije. Ja mislim da nismo okupirana zemlja, da smo slobodna zemlja koja ima svoj poredak i da su svi građani, makar bi tako trebalo da bude, zaštićeni pred zakonom i preko sile državnih isntitucija koje poštuju Ustav i gdje ima Ustavni i pravni poredak.

Drugo, ja baš u ovom momentu, naročito posle djela blaženopočivšega mitropolita Amfilohija, znam šta je on pretrpio, mnogo više nego ja, i povodom njegovog ustoličenja, ovdje mu je Udba namestila incidente koji su se dogodili nekako spontano i bilo je iznenađenje, nije bilo pripremano kao ovo. Ovdje su očekivali mnogo veći incidenti, srećom Božijom, zastupništvo Svetoga Petra Cetinjskoga to se sada nije dogodilo, ali je bilo u kontinuitetu jedno dvadesetak dana mnogo, mnogo raznih neprijatnosti, provokacija, ali ako znate da ste svoji na svome, ako je ovdje vjekovima sjedište ove Mitropolije i nikome nije padalo na pamet, osim negdje Sveti Petar Cetinjski je govorio da će da bježi u Crnicu sa Cetinja, pošto su mu ovdje neka zavađena plemena napravila toliko jada, pa je on negdj od muke rekao da će da pređe ili negdje na primorje ili u Crnicu, ali ni on nije prešao.

A ja znam, ono što je podnosio Sveti Petar Cetinjski podnosio je i moj mitropolit Amfilohije, ja sam svjedok koliko je on psovki, hula uvreda, kleveta, podmetanja, spletki pretrpio, ne samo od Cetinjana, to je samo dio neke izmanipulisane grupe i parapatriotske organizacije koje su stalno tu da uznemiravaju Mitropoliju, ali to je valjda od Boga tako. Tamo gdje je velika svetost, gdje su se dogodila mnoga čuda, gdje je mnoga znamenja, da ima mnogo iskušenja. Ja znam kakva su iskustva u Jerusalimu, kakva su iskustva u Kijevu i na mnogim drugim mjestima u pravoslavlju.

Još jedan kamen na tom Vašem putu je i to da se negdje nameće od strane onih koji se sa mnogim stvarima ne slažu da ste nametnuti iz Srbije. Odakle su Mićovići?

Suvišno je objašnjavati. Ja sam rođen u Crnoj Gori, osnovnu i srednju školu završio u Crnoj Gori, moji su iz Banjana, rodom sam Nikšićanin, školovao sam se učeći, studirajući na dva fakulteta, u Beogradu i odmah posle završene škole ja sam se vratio u Crnu Goru, kao mlad, obrazovan čovjek i odmah se zamonašio u manastiru Svetoga Stefana Piperskoga, u ćeliji Piperskoj, odakle u Crnoj Gori od strane mitropolita Amfilohija, koji je tada bio banatski episkop, rukopoložen sam za đakona u manastiru Ostrogu, za jeromonaha na Miholjskoj Prevlaci, tamo gdje je bilo prvo sjedište ova episkopije koju je ustanovio Sveti Sava baš na Miholjskoj Prevlaci. Ja sam tamo rukopoložen za jeromonaha. Bio sam starešina manastira Savine, potom starešina Cetinjskog manastira, profesor Cetinjske bogoslovije, pa i rektor Cetinjske bogoslovije. Rukopoložen od strane patrijarha Pavla uz prisustvo i mitropolita Amfilohija, koji me je i predložio i 12 arhijereja tada ovdje u Cetinjskom manastiru, pred mojim narodom, u mome narodu, u mojoj prestonici, za koju su moji preci ginuli kao i ostali Crnogorci što su gledali put Cetinja dokle je Cetinje gledalo i na ostalu Crnu Goru.

Sad se Cetinje zatvara, i to u vrijeme vladavine gospodina Đukanovića i on je za to najviše odgovoran, zatvara se samo u sebe i samo sebi je kao dovoljno, a ubira kao prijestonica podršku, i finansijsku i svaku drugu od cijele Crne Gore. Pa čekajte, ja sam život svoj, ponajviše kao episkop budimljansko-nikšićki, to je teritorijalno više od pola Crne Gore, ugradio u državu, u crkvu, u ovaj narod, zahvaljujući tome ja sam i dobio veliku podršku od moga naroda, od vjerujućeg naroda. Možda smetam nekoj politici, možda me neko ne voli, ima na to pravo, možda neko hoće da me protjera, na to nema pravo, ali neću da mu sporim čak ni to, ali onda, gdje mi živimo, ako takva pravila važe da nekoga treba protjerati ko nije nekome po volji?

Sami ste pomenuli te neke datume u istoriji, pa i Vas i Vaših prethodnika, na čelu Mitropolije i samog Cetinjskog manastira gdje se nalazimo. Mitropolit Amfilohije je ustoličen decembra 1990., Vi hirotonisani u episkopa 1999. Kakvo je Cetinje bilo tada, koliko je različito od ovog danas i da li je uopšte različito?

Ima razlika, prije svega, tada su državna preduzeća radila na Cetinju, tu su bila nekad moćna preduzeća. Vremenom je to sve pozatvarano, od ovoga grada je napravljena pustoš, proizvedeno je mnogo sirotinje, ta sirotinja vrlo teško živi, niko nije obraćao pažnju na nju osim otprilike kada su neki izbori, kada je ovakva neka akcija i tu se lako ta djeca, koja niti su dovoljno školovana, koja su upropašćena, njihova mladost, njihova budućnost, lako je sa njima manipulisati. To je, dakle, jedan ne samo religijski, ne znam, nacionalni, nego i socijalni problem ovdje na Cetinju. Naravno, ovdje ima mnogo čestitoga naroda, od onoga staroga Cetinja ostalo je, zapravo, korijen je zdrav i ovdje je narod vjerujući, on je odan Cetinjskom manastiru. Ne znam ni ja odakle sve nije bilo tog svijeta tu koji je protestovao. Ako stoji predsjednik države, koji toliko godina vlada Crnom Gorom i ostaci bivših službi koji su sad pod njegovom kontrolom, ako stoje iza tih incidenata, pa lako je onda te incidente i napraviti.

Ali da ne pričamo o tome, ima mnogo pozitivnih stvari, ja gledam na ono što je dobro i pozitivno, treba da obratimo pažnju na onaj narod koji je bio toliko radostan zbog dolaska našeg patrijarha, uglednih gostiju iz drugih pomesnih pravoslavnih crkava, bili su predstavnici dvije dinastije na ovom ustoličenju, Karađorđevići i Bagrationi iz Gruzije, interesantno, ali i mnogo djece, omladine. Jeste li viđeli kakvo je to raspoloženje, naročito kod te omladine, kod tog mladog svijeta, to je zaista neko veliko čudo. U tome se vidi i veliko djelo blaženopočivšega mitropolita Amfilohija, koji je toliko sebe ugradio u Crnu Goru i toliko žuči popio u Crnoj Gori, baš po onom Njegoševom „čašu meda još niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči“. Pa ako je gospod Isus Hristos na Golgoti ispio žuč i primio platu od ovoga svijeta koja svima nama sleduje, nije normalno ni mi to da izbjegavamo, šta da radimo, primamo sve i blagodarimo na svemu i posebno se radujem mome narodu, mome sveštenstvu, koje me tako vjerno i odano i dočekao i primio i sa kojim ću svakako lijepo sarađivati i raditi kao i do sada, baveći se samo vjerom i crkvom, naravno ima tu i nekih dodirnih tačaka i sa državom.

Gledaću da ispoštujem dosledno načelo, moderno načelo u pogledu uređenja odnosa države i crkve, da ispoštujem načelo odvojenosti crkve od države i od politike, posebno od stranačke politike. Ja ne znam da se bavim politikom, bavio sam se cijeloga života samo Crkvom i ti rezultati tog moga rada su već sada vidljivi. Meni je 62 godine, čast mi je što sam mojoj crkvi dao sve što sam do sada mogao, i snagu i zdravlje i to malo pameti što sam imao, sve sam posvetio Bogu i Crkvi.

Rekli ste da ćete se truditi da država i Crkva budu odvojene. Postoji ta jedna tačka spajanja koju svi čekamo, to je Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Kada ga možemo očekivati? Hoćete li raditi sada na tome?

To je vrlo blizu riješenja, naravno, treba pogledati svaki detalj, još jednom provjeriti. Mi uopšte tu nismo nestrpljivi. I oko toga je dignuto mnogo bespotrebne priče i galame. Mislim da dobri pravnici sva ta eventualna još otvorena pitanja tu… Znate, bitne su formulacije, mislim da dobra volja nije u pitanju jer je ima, koliko ja vidim, i sa jedne i sa druge strane. Nadam se da će do toga brzo doći, ja ću dati svoj doprinos, naravno, dao sam ga i do sada jer smo mi prvu verziju toga ugovora odnosno nacrt tog ugovora imali već 2012. godine. Tada, naravno, nije bilo nikakvog dijaloga oko tog ugovora, nego je samo otprilike započet, istovremeno i prekinut. Dakle, mi smo predali nacrt tog ugovora Vladi Crne Gore, ne znam ko je tada bio premijer i nije bilo nikakvoga odgovora. Ovaj tekst je isti tekst, malo dorađivan, malo popravljan, uvijek to zahtijeva da se iznova provjeri i neka se provjerava koliko god treba, ali idemo prema tome da se taj ugovor potpiše.

Mitropolit Joanikije i patrijarh Porfirije na dan ustoličenja u Cetinjskom manastiru, Foto: Privatna arhiva

Juče ste, uz sve poruke koje ste Vi i patrijarh Porfirije poslali i sa Cetinja nakon ustoličenja, a potom i u Hramu u Podgorici narodu, i ovih dana sve poruke su mira, ljubavi, sloge, ali ono što je ostalo negdje istaknuto jeste Vaša poruka da su podjele duboke i da će trebati dosta vremena da se prevaziđu i da se umanje.

Ali sam rekao i da su vještački izazvane, i iza toga stojim, i nepotrebne i ako ne bi bilo te mržnje i ostrašćenosti, mi bismo vrlo lako razgovarali. Ne bojimo se uvijek da sa svima razmjenjujemo argumente, razumne misli, utemeljene misli i dobru volju. Ali, nismo za svađu, što Sveti Apostol Pavle govori, nemamo taj običaj.

Postoji nekoliko intelektualaca koji su i u svojim radovima, pa između ostalog i Matija Bećković, govorili da je zapravo komunizam nanio veliku štetu vjernom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Koliko se te posledice osjećaju i koliko su možda i sva ova dešavanja kojima i danas svjedočimo posljedica svega toga što je komunizam ostavio na ovim prostorima?

Sigurno. Posledice su ogromne. U toku Drugog svjetskog rata ovdje je bilo više bratskog krvoprolića nego što je bilo borbe protiv okupatora. Na osnovu čega to govorim? Da uporedimo broj ljudi, žena i djece koji su poginuli u našim međusobnim obračunima i broj boraca koji su poginuli na frontu iz ove zemlje, to su, dakle, cifre nesrazmjerne. Mnogo veći broj. Ubijeni mitropolit crnogorsko-primorski i to poslije završetka rata, bez suda i presude, od strane tadašnje Ozne, pobijeni su sveštenici, preko 70 odsto sveštenstva i momaka koji su se pripremali za sveštenički čin. Crkva je, dakle, ovdje doživjela pogrom, najstrašniji, gori nego u Rusiji, u toku tih nekoliko godina rata i posledice su bile užasne.

Pokojni mitropolit Danilo, kada je došao krajem pedesetih – početkom šezdesetih godina u Crnu Goru, našao je desetak sveštenika, pet-šest kaluđera, i to već starije ljude, ali je osjetio da je to ipak ona Crna Gora koja je ista ali je mnogo nastradala. I u svom izvještaju Svetom arhijerejskom sinodu je napisao: „Zatekao sam još oganj vjere koji tinja pod pepelom, moje je da ga očuvam dokle se jednoga dana taj oganj ne razgori i ne zagrije sva srca u Crnoj Gori“. To su proročke riječi, to se zaista i dogodilo sa dolaskom mitropolita Amfilohija.

Naravno, svi smo mi bili njegovi saradnici, ali on je bio pravi vođa duhovni, bio je takva ličnost oko koga su se sabirali ljudi, u koga je gledao cio narod i, naravno, on je bio takav umjetnik u duhovnom pogledu, on je oblikovao svoju crkvu, te mlade ljudi koji su se oko njega okupljali, ulio taj duh hrabrosti, revnosti, odlučnosti u svoje sveštenstvo i to je narod osjetio, prišao svojoj crkvi, vratio se, naročito omladina, to je čudesno.

Dakle, taj oganj vjere, on se nekako i nasleđuje, i po precima i po teritoriji. Ovo je zemlja svetaca, ovo je zemlja veoma bogata istorijom, veoma bogata darovima njenih stanovnika, ovaj narod je izuzetno obdaren, samo treba s njime puno raditi i treba djeci dati lijepo obrazovanje, vaspitanje, i mi gledamo u taj preporod Crne Gore i na tome stalno radimo.

Sami ste rekli da je on ponovo upalio taj oganj, koji se čuvao nekoliko decenija, zajedno sa njim ste učestvovali i u obnavljanju manastira, podizanju novih crkava, vraćanju vjere na ove prostore. Je li u njegovu stolicu teško ili lako sjesti?

U njegovu stolicu je vrlo teško sjesti. Ali je i velika čast, i ja to i jedno i drugo osjećanje imam. Ja sam došao u ovu Crnu Goru sa njime. Zamonašio sam se prije njegovoga dolaska, ali sam otišao kratko na Svetu Goru, kad je on izabran za mitropolita, ja sam došao, on me zaustavio, ja sam mislio još da idem i na nešto školovanja i malo iskustva duhovnoga da nasledim od Svete Gore, ali ovdje su zaista njemu trebali saradnici i ja sam to poslušao. On je bio takav čovjek koga je bilo lako slušati, nije ga bilo lako pratiti, ali njega ne poslušati, to je svako od nas osjećao kao najteži grijeh.

Hoćete li onda poslušati amanet da se vrati kapela na Lovćen?

Svakako, radićemo na tome, to će biti, kao što je bio i njegov zavjet, to će biti i moj zavjet. Veliki grijeh koji je napravljen Crnoj Gori, Njegošu. Dublje negdje gledano ovde nekako ljudi ne mogu da podnesu tu Njegoševu veličinu, širinu. Znate, od Njegoša, jedne vaseljenske širine, jedne slovenske veličine, od njega bi napravili kneza Rogana iz „Gorskog vijenca“. Nekako nije u redu. Cijelo vrijeme hoće da ga skrate, da ga stave u neku Prokrustovu postelju i njega i ovaj narod.

Mitropolit Joanikije i mitropolit Amfilohije, Foto: Boris Pejović

Čiji je Njegoš?

Njegoš je crnogorski, srpski, slovenski i vaseljenski.

Šta će Vam biti prvo što ćete uraditi? Vašem prethodniku, sad i pričamo o njemu, Kosovo i Metohija je imalo posebno mjesto u njegovom životu, Pećka patrijaršija takođe. Možemo li Vas tamo očekivati?

Ja sam i do sada bio veoma prisutan koliko sam god mogao, bio sam prvi komšija vladici Teodosiju, ja iz Đurđevih stupova, on u Gračanici i Prizrenu, sretali smo se često u Pećkoj patrijaršiji, u Visokim Dečanima, mi smo zapravo jedno, i Crna Gora tu moralnu i duhovnu veličinu Kosova, svetinje Kosova, nosi u svome srcu, uvijek je nosila i zapravo mi ništa drugo ne radimo kad govorimo o Kosovu, nego slijedimo svoje pretke. Sada će neko da nam uzme pretke. To je nemoguće.

Je li Vas strah da će ih uzeti?

Znate, to je borba, uvijek je to borba, to je neka drama kod svih naroda koji imaju identitet, a identitet se čuva na taj način što se brusi kroz borbu.

Danas, dan posle onakvih scena koje smo mogli videti nedaleko odavde, sjedimo u Cetinjskom manastiru i sve je mirno, ništa se ne dešava što je suprotno nekim normalnim tokovima. Očekujete li da će se nastaviti tako, da je ovo sad smirivanje koje će ostati?

Prije svega, ja sam odgovoran pred onim narodom koji je vjeran i odan svojoj crkvi, odgovoran sam naravno za sve, ja kao arhipastir koga je naša crkva poslala na tron mitropolita crnogorsko-primorskih. Ja sam rekao, nekome to smeta, ali ja moram opet da ponovim, pa koliko god smetao, oni su se mene odrekli, pojedini neki ljudi tu, neke grupe, oni su moj narod, ja se njih ne mogu odreći, to je moj narod, to su moja braća i kada su god spremni za normalan ljudski razgovor, ja sam spreman sa njima da razgovaram, apsolutno nemam nikakvoga zazora.

Ja ne mogu da ovdje pravim graju i prepirku u Cetinjskom manastiru, u ovoj svetoj tišini, pored moštiju Svetog Petra Cetinjskoga, ali i kada podnosimo uvrede, vjerujte, nemamo mržnju i dužni smo, i to činimo – da se molimo za sve one koji nas vrijeđaju, progone, jer ne možemo biti drugačiji, ne možemo ugoditi Gospodu drugačije.

Ta molitva za one koji vas vrijeđaju i gone, to je najjača molitva, ona donosi i najveću radost, jer to je iznad ljudske prirode, tako se kroz Hrista, silom Duha svetoga, uzdižemo iznad ljudske prirode.

I to je velika radost, tada osjećamo da smo u blizini Hristovoj.