Predsjednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović na pitanje novinara BBC-a u intervjuu iz 2019. godine ko će ga srušiti sa vlasti, nije ni čekao da mu se ponude „opcije“ – kao iz topa je tada odgovorio:

„Neće me srušiti niko!

Ja sam se triput povlačio, svojom voljom, nakon pobjeda i ne mislim da iko može da me sruši od političke konkurencije.“

Međutim, nije baš tako. Njegov DPS je pobijeđen nakon 30 godina vladanja na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine od snaga tadašnje opozicije, a čemu su u značajnoj mjeri doprinijele litije koje je predvodio blaženopočivši mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije, organizovane protiv diskriminatorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Zatim je na nedavno održanim lokalnim izborima, u oktobru prošle godine, ponovo njegov DPS doživio krah izgubivši vlast u 11 od 14 crnogorskih opština uključujući i glavni grad Podgoricu.

Predjsednica Skupštine Crne Gore Danijela Đurović raspisala je juče predsjedničke izbore za 19. mart.

„Postoje tri velike strasti – alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok… Svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće“, pisao je Meša Selimović o vlastoljublju.

Takav doživljaj vlasti je tipičan za društva kao što su balkanska, u kojima se politika ne tretira kao racionalna djelatnost u cilju ostvarivanje opšteg dobra, već mesijanski, kao sudbina, kao arena za bespoštednu borbu i ostvarivanje ličnih interesa.

Đukanović je prvi put na vlast došao prije 32 godine, a na poziciji predsjednika je od 2018. godine, a proveo je i mandat od 1998. do 2002. godine, kada je Crna Gora bila federalna jedinica u okviru SR Jugoslavije.

Đukanović je preko tri decenije vješto mijenjao saveznike – od građenja zajedničke države do oštrog suprotstavljanja Slobodanu Miloševiću, od ekonomskog otvaranja ka ruskom novcu do političkog zatvaranja prema Istoku, pa sve do otvaranja za kineske investicije ili turski kapital kad zemlja postaje članica NATO-a i kandidat za članstvu u EU.

Vidio je leđa mnogima koji su željeli da ga politički uklone, prije svega Slobodanu Miloševiću, zatim nekadašnjem saborcu Momiru Bulatoviću. Još jedan saveznik sa početka karijere Svetozar Marović, potražio je utočište u Beogradu nakon presude za finansijske malverzacije.

„Đukanović je bio vještiji i manje ideološki obojen od većine političara u regionu, što mu dozvoljava da preoblikuje svoju agendu i politiku u skladu sa preovladavajućim trendom“, kazao je svojevremeno za Radio Slobodna Evropa Florijan Biber (Florian Bieber), stručnjak za Balkan sa Univerziteta u Grazu.

Kritičari tvrde da je političar bez ideologije, odnosno da mu je jedina ideologija – vlast. Odnosno, da je moderni prototip Makijavelijevog „Vladaoca“.

„Crna Gora inače voli gospodare i takav nam je mentalitetski sklop“, kazao je jednom prilikom Blagota Mitrić, penzionisani profesor prava.

Đukanović se tri puta povlačio sa državnih funkcija, ali i vraćao. Prvi put je to učinio 2006, što je bio dobar tajming jer je Crna Gora obnovila svoju državnost i to mu je garantovalo trajno mjesto u nacionalnoj istoriji. Svoju odluku je obrazložio umorom od bavljenja visokom politikom.

Međutim, zadržao je lidersku poziciju u partiji, koja je, zapravo, ključna u državi, jer „gdje je Milo, tu je i moć“. U međuvremenu, posvetio se biznisu. Međutim, vraća se 2008. jer se njegov naslednik na premijerskoj funkciji Željko Šturanović razbolio i potom preminuo.

Drugi put je otišao 2010. Tajming je opet dobro odabran jer je Crna Gora dobila status kandidata za članstvo u EU. Nasleđuje ga mladi Igor Lukšić, ali se Đukanović opet vraća 2012. Po treći put se povlači 2016. nakon parlamentarnih izbora i slučaja „državni udar“, odnosno navodnog pokušaja Rusije da ga zbaci.

Međutim, ponovo se vraća 2018. na predsjedničku funkciju.

Nema sumnje da je na sva tri Đukanovićeva povlačenja uticao Zapad.

Međutim, Đukanović je upao u zamku sistema koji je stvorio. U tom sistemu je postao najmoćniji političar i stekao imetak, koji kritičari procjenjuju na stotine miliona eura.

Zapravo, on je zarobljenik sistema koji je sam stvorio. Nije mogao nikada u potpunosti da se povuče, jer bi time ugrozio poziciju svoje partije, čija snaga je do sada u velikoj mjeri zavisila od njega. Nije mogao ni da demontira taj sistem, jer bi to vodilo njegovom odlasku sa vlasti još puno ranije.

Naravno, u igri su i interesi njemu bliskih krugova koji su se obogatili u tranziciji, koja nigdje u postkomunističkom svijetu nije bila baš čista. Na kraju krajeva, ima u vidu i interese svoje porodice kao i sopstveni. Naime, u slučaju potpunog povlačenja, bio bi izložen napadima ne samo tadašnje opozicije već i moguće je pravosuđa.

Tako, paradoksalno, sistem koji je Đukanović stvarao, okrenuo se protiv njega, pa su se njegove političke pobjede pretvorile u poraze počev od 30. avgusta 2020. godine i parlamentarnih izbora, a nastavljajući sa lokalnim u oktobru prošle godine. Kakvu će političku sudbinu sada doživjeti, ukoliko se opet ne povuče i ipak odluči da bude kandidat DPS-a na predstojećim predsjedničkim izborima, ostaje da vidimo.

Piše: Berane online

(Izvori: RSE i BBC) 

U našoj Crnoj Gori i u regionu ovih dana na sceni je pravi festival licemjerja. Optužuju se na sve strane ministri Marko Kovač i Aleksandar Damjanović. Odmah su se za riječ javili ovi koje još „drži“ talas nesrećnih  90-tih. Optužuju ih za nacionalizam, gaženje građanske Crne Gore… Takve tvrdnje su u najmanju ruku zbunjujuće. A, evo i zbog čega!

Obuzeti našim ovakvim ili onakvim stavovima, ipak ne bismo smjeli zaboraviti jednu stvar: da je taj isti ministar pravde Marko Kovač, protiv koga je ovih dana pokrenuta kampanja zbog prisustvovanja svečanosti obilježavanja Dana Republike Srpske 8. januara u Banjaluci, bio i na obilježavanju genocida u Srebrenici. I tada nijesmo čuli salve aplauza na njegov račun od istih onih koji ga sada tako zdušno napadaju i osuđuju. Svaki pošten žitelj Crne Gore lako bi vam kazao, i mnogi su kazali, da se ne smije desiti, pa se desilo baš to.

Tako da nema prostora za debatu ili diskusiju: Uvažena su prava i jednih i drugih, zaustavite histeriju “pljuvačine”.

Voljeli bi da se energija kritičara koncentriše na mir među narodima na ovim prostorima, među braćom, da se ne podgrijavaju tenzije…

Interesantno je kome pada na pamet da postupke ministra Kovača na osnovu njegovih posjeta smatra da on današnju Crnu Goru „sramoti“. Da nismo čuli šta o tome kažu gospoda huškači, nama to sigurno ne bi palo na pamet.

Piše: Berane online 

Podrška episkopu Joanikiju je podrška Crkvi, to je podrška vjeri, svetinji… To je naša odanost.

Ovaj narod je sačuvao vjeru, svoj obraz i čast kroz najteža vremena i iskušenja.

Borimo se za slobodu svake ličnosti, za slobodu izbora. Svi smo dužni da se za to borimo! Kada se borimo za slobodu, mi činimo najuzvišenije djelo, jer borba za slobodu osmišljava sve drugo, osmišljava i naš život. Neka padne strah…

Dignimo svoj glas protiv pokušaja kreiranja atmosfere udara na vladiku Joanikija. Ti udari su odraz našeg društva u kome se njeguju mediokriteti a potiru ljudi od integriteta.

Uređene i srećne države čuvaju svoje vrijedne i izuzetne ljude, kao svojevrsni putokaz napretku svoje zajednice. Druge države, u koje nažalost spada i naša zbog višedecenijskog uništavanja, upravo uz pomoć mediokriteta, i moralnih i ljudskih ništavila pokušavaju da kreiraju društvo u kojem će poslušnici, kukavice i „nezainteresovani“ nadjačati ljude sa intergritetom. Tako se pravi idealan teren za dugogodišnje vladanje. Ništa novo. Oproban metod, toliko puta viđen u istoriji čovječanstva.

Velika, velika većina našeg naroda ponosna je što imamo vladiku Joanikija, što smo imali mitropolita Amfilohija, i da se stidi ljudi poput…

Zato budimo društvo koje visoko vrednuje solidarnost, poštenje, moral, slobodu i integritet. Podržimo svakoga ko je suočen sa nepravdom, bilo koje vrste. Od radnika do mitropolita.

Pokažimo to, usprotivimo se, nađimo rešenje, kako ne bi razni… kreirali vrijednosti društva u kome ćemo živjeti.

Piše: Berane online