Jama beranskog Rudnika uglja potopljena je zbog dužeg prekida napajanja strujom, i ako se u narednim danima nešto hitno ne učini na popravci elektro dovoda, to bi definitivno mogao biti njen kraj, a time i kraj priče o tome ima li spasa Rudniku uglja, pišu „Vijesti“

Do takve kataklizmične situacije došlo je nakon što su prije samo dva mjeseca stizala obećanja sa najviših državnih adresa da će se pomoći u ponovnom pokretanju proizvodnje i zapošljavanju stotinu radnika, navodi se dalje.

U drugoj polovini jula, prilikom posjete Beranama, premijer Zdravko Krivokapić, izjavio je, kako navode, da Rudnik Berane treba da radi i doprinosi Termoelektrani Pljevlja, “onoliko koliko će ta termoelektrana radititi”, a da će kroz zapošljavanje do 120 radnika sigurno biti zbrinuto oko 400 porodica. Time je ulio direktnu nadu da za beranski rudnik ima budućnosti.

Samo petanaest dana nakon toga, 5. avgusta, u strašnom nevremenu koje je zahvatilo sjever Crne Gore, oštećen je dalekovod kojim se napaja beranski rudnik i prekinute su sve aktivnosti na održavanju jame. Ta vijest je prošla gotovo nezapaženo, da bi sada bila takvu situaciju da je voda poplavila glavnu trafostanicu u jami i pumpno postrojenje, čime je definitivno napravljena šteta koja bi se mogla izraziti i brojkom od stotinu hiljada eura. Ako se nešto hitno ne učini, krajnja šteta će se mjeriti mnogo većim iznosima.

To je „Vijestima“ potvrdio sada već bivši direktor Rudnika Rade Guberinić. On je rekao da se havarija dogodila u trenutku kada su vođeni ozbiljni pregovori sa Vladom oko načina pomoći da se rudnik aktivira.

”Problem je nastao onog trenutka kada se ispostavilo da je taj dalekovod koji je oštećen u nevremenu, zapravo vlasništvo rudnika još iz vremena bivše fabrike celuloze i papira. Njime se u to vrijeme dovodila struja iz celulozine energane. Poslije zatvaranja te fabrike, dalekovod je preknjižen na Rudnik uglja”, objašnjava Guberinić.

To je bio razlog zbog kojeg su iz CEDIS-a na apele za popravku, odgovorili da bi Rudnik morao sam da sanira štetu, i da oni ne mogu da započnu taj posao prije oktobra.

”Do danas popravka nije izvršena, a ako se popravi dalekovod i struja dođe, potrebno je uložiti značajna sredstva da se sanira šteta. Pitanje je ko će to da uloži”, pita Guberinić.

Prema njegovim riječima, situacija sa Rudnikom uglja se iskomplikovala baš u trenutku kada se otvarala mogućnost da se pristupi evropskim fondovima koji iz ekoloških razloga pomažu zatvaranje rudnika uglja širom Evrope.

”Taj novac bi obezbijedio da rudnik u Beranama radi još makar četiri godine”, tvrdi Guberinić.

Beranski rudnik uglja mijenjao je u tranziciji vlasnike kao na pokretnoj traci. Išao je iz ruke u ruku, i od 2002. godine, kada je prvobitno prekinuta proizvodnja, prošao čak i kroz papire britanskog milijardera indijskog porijekla Pramoda Mitala. Desetak godina bio je u vlasništvu firme “Balkan enerdži” grčkog biznismena Petrosa Statisa, i za to vrijeme nije radio nijedan jedini dan, osim što je održavana jama.

Početkom 2014. godine Balkan enerdži je beranski rudnik prodao kompaniji “Metalfer” iz Sremske Mitrovice. “Metalfer” je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine od početka privatizacije našao se na vrhuncu poslovanja, kada su imali tri smjene i 157 radnika. Tadašnji menadžment je čak najavljivao upošljavanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Sve je izgledalo kao u naboljoj priči. Ostaće, međutim, tajna šta se izdešavalo u međuvremenu, pa su ti planovi odjednom postali preambiciozni i proizvodnja zaustavljena u aprilu prošle godine.

Navodno su vlasnici iz Srbije nekoliko godina unazad pokrivali gubitke i odlučili da to više ne čine. Odlučili su da rudnik stave na prodaju, a do tada zadržali nešto manje od dvadeset radnika na održavanju jame i u administraciji. Od tada su vođeni pregovori i sa lokalnom upravom u Beranama, čija to nadležnost nije bila ali je imala volju da pomogne, i sa najvišim državnim organima i novim crnogorskim vlastima, da se nađe model da se rudniku pomogne da radi bez gubitaka i da se pokrene proizvodnja.

Za to je, kako objašnjavaju iz rudnika, bilo potrebno samo da im dotiraju prevoz iskopanog uglja od Berana do Termolektrane u Pljevljima, sa kojom imaju ugovor o kupovini svih količina. Stvari su lagano išle u tom pravcu. Niko nije govorio o nekoj dalekoj budućnosti, jer je svima poznato da se u Evropi lagano zatvaraju svi rudnici uglja, ali, baš onako kako je to izjavio i predsjednik vlade, “onoliko koliko bude radila termoelktrana”, o čijem se zatvaranju takođe uveliko priča.

Za petnaest dana moglo bi sve da bude pod vodom

”Metalfer” je povukao Guberinića na sigurnije radno mjesto, a za direktora Rudnika uglja postavio mladog inženjera Nikolu Šćekića iz Berana.

Šćekić dodatno objašnjava da je voda u jami dostigla vrlo kritičan nivo i da su potopljeni glavna trafo-stanica i pumpno postrojenje. On kaže da se ovih dana očekuje da CEDIS, ipak, pristupi popravci dovoda struje.

”Ako bi se dogodilo da se kvar na dalekovodu otkloni i da struje sjutra dođe, mi bi morali da pristupimo vađenju vode. To bi morali da radimo kao i 2014. godine, najprije vagonima, da bi ustanovili koliki je kvar, a zatim nakon popravke, da ostatak vode izvučemo pumpama”, kaže Šćekić.

On dodaje da je silazio u jamu takozvanim prolaznim odjeljenjem koje se koristi u izvanrednim situacijama, kada ne radi lift.

”Snimili smo situaciju. Vode ima preko metar na toj tački gdje se najviše skuplja, na dubini od dvjesta metara ispod površine. Ako se nešto brzo ne uradi, za petnaest dana, jama će biti potpuno potopljena i štete će biti nemjerljive”, kaže Šćekić.

To bi mogao biti kraj koji niko ne želi.