Connect with us

LJUDI BERANA

SERIJAL "LJUDI BERANA"

Ovo je Miđa, najpoznatiji prodavac kokica u gradu

Ovaj posao sada radi više iz hobija i kaže da uživa u tome. Ne razmišlja o otvaranju kioska. Iza njega je 17 godina u svijetu kokica

Pratite portal Berane online na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.

Pod motom „Nema niđe ko kod Miđe“, možete ga sresti uvijek na istom mjestu i to u centru grada, u ulici Igumana Mojsija Zečevića, između kafića „Kod“ i „Art“, svakog dana od početka maja do sredine septembra, u periodu od 17 časova pa sve do poslije ponoći.

Gotova da nema Beranke ili Beranca, koji nakon što pazare kokice ne ostanu da prozbore još koju riječ sa Mirom Obadovićem poznatijim kao Miđa.

Dok ljudi naizmjenično naručuju, ovaj svestrani prodavac i suvlasnik kafića „Ivangrad“, priča nam da je u svijetu najpopularnijih slanih zanimacija od davne 2002. godine.

„Sve je počelo sasvim slučajno. Ostao sam bez posla i u razgovoru sa prijateljima došao sam na ideju da krenem sa prodajom kokica“, priča nam Miđa i otkriva jednu simpatičnu anegdotu iz OŠ „Vuk Karadžić„ koju je sa njim podijelia jedna od profesorica, a tiče se njegovog posla.

„Učenici su jednom prilikom na času dobili zadatak da navedu reklame određenih proizvoda za koje su čuli. Jedna učenica je ustala i kazala slogan koji koristim za prodaju kokica“, kroz osmjeh se sjeća toga.

Miđa je rođeni Beranac i ističe da voli svoj grad. Ovaj posao sada radi više iz hobija i kaže da uživa u tome. Ne razmišlja o otvaranju kioska. Iza njega je 17 godina u svijetu kokica, 16 godina braka i troje djece. Supruga je takođe uključena u posao.

„Nakon ovoliko godina, rijetko se najedem kokica, ali ih svakodnevo probam. Nije mi svejedno kakav proizvod nudim ljudima, uvijek moram da imam vrhunski kvalitet“, ispričao je za serijal Ljudi Berana najpoznatiji prodavac kokica u našem gradu.

Autor serijala „Ljudi Berana“:

Nikola Urošević

Advertisement
Ostavite komentar

Postavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

LJUDI BERANA

Deda Ljubo iz Berana sa 90 godina potkresuje lipu

„Naš dobri komšija deda Ljubo, sa 90 godina potkresuje lipu“, stoji u opisu fotografije koju su postavile njegove komšije na društvenim mrežama

Pratite portal Berane online na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.

Iako ima 90 godina, naš sugrađanin Ljubo Raičević i dalje je u dobroj snazi, što dokazuje nesvkadišnja situacija od juče.

Kao što se može vidjeti na fotografiji, deda Ljubo se ispred svoje porodične kuće u Polimskoj ulici popeo na drvo kako bi potkresao krošnju lipe.

„Naš dobri komšija deda Ljubo, sa 90 godina potkresuje lipu“, stoji u opisu fotografije koju su postavile njegove komšije na društvenim mrežama.

Fotografija je izazvala brojne pozitivne reakcije korisnika društvenih mreža širom Crne Gore.

Piše: Berane online 

Nastavite sa čitanjem

LJUDI BERANA

Svako jutro naš sugrađanin započinje na ovaj način, nije teško biti čovjek

„Ni snijeg, kiša i loše vrijeme nisu prepreka da svako jutro u 9 sati bude na istom mjestu, gdje ga golubovi nestrpljivo čekaju…

Pratite portal Berane online na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.

Čo­vjek ko­ji hra­ni pti­ce godinama se može vi­dje­ti u isto vrijeme ispred jedne od stambenih zgrada u blizini Centra za kulturu u Beranama. U pitanju je naš sugrađanin, Miljan Mina Kastratović, koji iako živi u prigradskom naselju Donje Luge, svako jutro u 9 sati dolazi u centar grada zbog golubova. Po navici, od svake penzije on prvo kupi pšenicu za svoje ljubimce.

„Ni snijeg, kiša i loše vrijeme nisu prepreka da svako jutro u 9 sati bude na istom mjestu, gdje ga golubovi nestrpljivo čekaju. Nije teško biti čovjek, naš prijatelj Mina Kastratović“, napisala je na svom Fejsbuku sugrađanka Milosava Mira Paunović.

A, golubovi su izuzetni. Poznato je da izvanredno opažaju. Nikada ne zaboravljaju lice koje su vidjeli makar samo jednom. Razlikuju boje i ljude. Pamte one koji ih hrane i uvijek će bježati od onih koji ih tjeraju i jure.

Golubovi su bili uvijek cijenjeni, pa su postali i čuvene poštonoše za vrijeme ratova. Naravno, o golubovima bi mogli još mnogo. O pjesmama u kojima se spominju. Jedna od takvih, koja je obilježila rok balade jugoslovenskih prostora osamdesetih godina, je upravo „Plavi golub“ koju je otpjevao čuveni Branimir Džoni Štulić (grupa „Azra“).

Piše: Berane online

Nastavite sa čitanjem

LJUDI BERANA

Ćevapi kod Eska: Ukus koji opstaje skoro četiri decenije

U posljednje tri decenije malo ko je došao u Berane, a da nije probao i Eskove ćevape, ali i da, po novom dolasku u grad na Limu, nije ponovo svratio da ih pojede

Pratite portal Berane online na Facebook-u, Instagramu i Tviteru.

Priča o Esku i njegovim ćevapima, nešto je što svakako može imati status brenda. A, priča počinje daleke 1982. godine kada je u samom centru grada, naš sugrađanin Esko Babaić otvorio ćevabdžinicu pod nazivom “Ekspres gril čips”.

Prateći miris ćevapa, obreli smo se u njegovoj radnji. Tu od čovjeka koji je za 37 godina napravio toliko ćevapa da bi mogao da nahrani čitavo Berane, pokušavamo da saznamo po čemu se to izdvajaju njegovi ćevapi.

„Važno je meso, važna je usluga, važan je ambijent. Eto, vi ste došli, smijete se sa nama, nismo namrgođeni, a to je broj jedan u ovom poslu, kao i kvalitet“, počinje svoju priču Esko za serijal Ljudi Berana.

U samom lokalu, jednostavni stolovi i prozor od roštilja u kuhinji, i naravno Beranci i nerijetko gosti sa strane koji sa nestrpljenjem čekaju na svoju porciju. Malu, veliku, “kombinaciju”…

Recept, koji njegove ćevape čini najukusnijim u gradu, ne otkriva ali zato kaže:

„Izbor mesa je važan podjednako koliko i samo pečenje, koje utiče na ukus. Bitno je i da je ono sveže, a ostalo su nijanse. Ćevape pravimo miješanjem telećeg i junećeg mesa”.

Popularna “kombinacija” jedan je od Eskovih izuma za mušterije.

“Uz ćevape stavimo pola porcije piletine, sudžuk, kobasice… Taj spoj je jako popularan među srednjoškolcima. I naravno uz to idu ostali dodaci poput kupus salate, majoneza…”, objašnjava on.

Esko je u posao sa roštiljem ušao sticajem okolnosti. Naime, studirao je novinarstvo u Skoplju ali je zbog smrti oca morao napustiti studije i vratiti se u Berane.

“Otvorio sam ćevabdžijsku radnju. Mislio sam da radim nešto savremeno u tom trenutku poput hamburgera ali to je ovdje bila zapravo pljeskavica. Vremenom je to prešlo u ćevape i ostalo je naš zaštitni znak do danas”, priča nam.

U posao su uključeni supruga Senada i sin Ermin, koji je inače diplomirani ekonomista. Za razliku od njih ćerka Esena se bavi nekim drugim poslom.

“Sin je završio fakultet, ali nekako sam znao da će me jednog dana zamijeniti u ovom poslu. A, posao je težak. Može ga raditi samo onaj ko ga istinski voli. Ljeti i zimi, satima stajati za roštiljem. Nadgledati pravljanje mesa. Jer, kvalitet se ne smije dovesti u pitanje i tradicija iznevjeriti”, kaže Esko i navodi da je i njegova majka u početku pomagala.

“Mi imamo radno vrijeme od osam do 13 časova, odnosno radimo samo za vrijeme doručka i opstajemo na taj način tolike godine”, ističe on.

Prisjeća se da je dobijao ponude da otvori radnju u većem objektu, da promijeni grad…

“Ne mogu da zamislim da živim i radim u nekom drugom gradu osim u Beranama. Volim ovaj grad i ove ljude”, sa ponosom govori.

U posljednje tri decenije malo ko je došao u Berane, a da nije probao i Eskove ćevape, ali i da, po novom dolasku u grad na Limu, nije ponovo svratio da ih pojede.

“Od bivših rukovodilaca, glumaca, režisera, muzičara…svi su dolazili kod nas. Njihov dolazak nikada nisam koristio da popularizujem lokal. Oduvijek su kvalitet i ponuda na prvom mjestu. Lijepa riječ mnogo znači našim mušterijama. Važno je reći “dobro jutro, izvolite” i “hvala, prijatno””, kaže Esko.

Utisci mušterija: Najbolja „klopa“ na svijetu

U subotnje jutro, dok smo pripremali ovu priču, ćevabdžinica je bila, kao i uvijek, dupke puna. Pažnju nam je privukla grupa tinejdžera iz Beograda. Njihovi domaćini su ih doveli na doručak na Eskove ćevape.

„Super su, a i tata mi je rekao da ih obavezno moram probati. I nije me prevario da su jedna od najboljih ‘klopa’ na svijetu“, kazao nam je jedan od njih.

„Živim u Njemačkoj preko dvadeset godina. I, naravno, nedostaje mi moj grad. Ali, iznad svega, kada me uhvati ona teška nostalgija, pomislim da mi je samo na tren vidjeti Berane i otići kod Eska na ćevape“, kaže izvjesna Jelena, koju smo takođe u društvu porodice zatekli u ćevabdžinici.

Autor: Nikola Urošević

Nastavite sa čitanjem

Facebook

Instagram

Najčitanije