Ustavni sud danas je objavio svoju odluku o ukidanju odredba člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osigiranju, čime se onemogućava odlazak u starosnu penziju muškarcima sa 66 godina i ženama sa 64 godine uz minimum 15 godina staža osiguranja.

Ustavni sud je ovakvu odluku donio preglasavanjem uz četiri glasa za i dva protiv, odnosno sa minimalnom većinom. Uz odluku je objavljeno i izdvojeno mišljenje sutkinja Snežane Armenko i Momirke Tošić.

Odluka je poslata Službenom listu na objavu, nakon čega stupa na snagu. Nakon brisanja ove odredbe, u penziju se može otići samo sa punih 40 godina staža osiguranja.

Unija slobodnih sindikata u ponedjeljak je apelovala na Ustavni sud da iskoristi zakonsku mogućnost i da prije objavljivanja odluke nju povuče na dodatno razmatranje i javnu raspravu. Ustavni sud je odluku donio u četvrtak prošle sedmice.

U odluci Ustavni sud navodi da je Vlada dužna da u roku od jednog mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom listu Crne Gore“, Skupštini Crne Gore „podnese predlog zakona kojim će pravo na starosnu penziju osiguranika (muškarac, žena) urediti u skladu sa Ustavom, saglasno pravnim stavovima Ustavnog suda izraženim u ovoj odluci“.

Inicijativu za preispitivanja ovog člana predao je Sudski savjet, na osnovu zahtjeva Udruženja sudija. Tim sudijama je bilo sporno to što im po sili zakona funkcija prestaje danom ispunjavanja uslova za starosnu penziju.

U obrazloženju odluke Ustavni sud se bavi pravima tih sudija, iako se ukidanjem člana ugrožava egistencija velikom broju građana.

„Odredba člana 17 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i njeno tehničko povezivanje sa odredbom člana 121 stav 2 Ustava Crne Gore diskriminiše žene sudije po osnovu pola u odnosu na muškarce sudije, a sudijsku profesiju u odnosu na ostale profesije, jer i sudijama muškarcima primjenom te odredbe onemogućava se obavljanje sudijske dužnosti nakon navršene 66. godine života. Takođe odredba člana 17 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, diskriminiše sve sudije neovisno o polu jer ih onemogućava da čak nakon 61 godine života obavljaju sudijsku dužnost ukoliko imaju 40 godina staža osiguranja. Tako osporavane odredbe člana 17 st. 1 i 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u praksi direktno povređuju odredbu člana 121 stav 1 Ustava Crne Gore koja garantuje stalnost sudijske funkcije, a odredbu člana 121 stav 2 Ustava Crne Gore koja je garant stalnosti sudijske funkcije pretvaraju u svoju suprotnost. Iz navedenog jasno proizilazi da je primjenom odredbe člana 17 st. 1 i 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju povrijeđen član 8 stav 1 Ustava Crne Gore jer je došlo do neposredne negativne diskriminacije žena sudija po osnovu pola i neposredne negativne diskriminacije sudijske profesije u odnosu na ostale profesije; člana 18 Ustava Crne Gore jer je ravnopravnost žena i muškaraca otvoreno i grubo narušena i pogažena politika jednakih mogućnosti; kao i člana 17 stav 2 Ustava Crne Gore jer zbog osporavane odredbe žene i muškarci sudije nijesu jednaki pred zakonom, kao što nijesu ni sudije sa drugim osiguranicima iz drugih profesija“, navedeno je između ostalog u obrazloženju.

U izdvojenom mišljenju sutkinja Armenko i Tošić navode na nisu saglasne sa mišljenjem većine.

„Ne slažemo se sa većinom sudija Ustavnog suda, da je član 17 stav 1 Zakona o PIO, „povrijedio ustavne principe o zabrani diskriminacije, jednakosti svih pred zakonom i rodnoj ravnopravnosti, jer je kao zakonski kriterijum za sticanje prava osiguranika na starosnu penziju propisao različit broj godina života isključivo u zavisnosti od ličnog svojstva osiguranika, tj. biološke karakterstike – pola i na taj način osiguranike doveo u međusobno neravnoravan položaj u pogledu ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju za muškarce (66) i žene (64) te da im je time uskratio pravo da pod istim uslovima stiču pravo na starosnu penziju.“ Ne slažemo se ni sa stavom većine da „propisivanje niže starosne granice za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene u odnosu na muškarce ne predstavlja pozitivnu diskriminaciju žena u cilju zaštite žena zbog njenih bioloških funkcija jer nije usmjereno na sprečavanje ili nadoknađivanje nedostataka u profesionalnom životu žena“, navedeno je u izdvojenom mišljenju.

Armenko i Tošić navode i da su saglasne „da se odredbom člana 17 stav 1 i 2 Zakona o PIO ne uređuju uslovi za prestanak sudijske funkcije“ niti radnog odnosa, već se njima propisuju uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranika u zavisnosti od njihove volje i iste se ne odnose samo na sudije, već na sve osiguranike“.

„Međutim, i pored navedenog zaključka sa kojim su se složile sve sudije, posebno da je riječ o pravu izbora u pogledu prava na ostvarivanje starosne penzije, većina je utvrdila da je ovaj stav člana 17 ipak diskriminatoran“, navedeno je u izdvojenom mišljenju.

One se pozivaju i na standarde Evropskog suda za ljudska prava.

„Ti standardi dati su u vodećem predmetu Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojem se Evropski sud za ljudska prava u Strazburu upravo bavio pitanjem da je li propisana starosna granica za dobrovoljan odlazak u penziju između muškaraca i žena u Ujedinjenom Kraljevstvu bila diskriminatorna. Evropski sud je nakon sveobuhvatne analize istorije socijalne politike i položaja žena i muškaraca na tržištu rada i visine penzije zaključio „da je razlika prvobitno namijenjena ispravljanju nepovoljnog ekonomskog položaja žene u odnosu na muškarca.“ Dalje je zaključio „da je takvo razlikovanje bilo razumno i objektivno opravdano sve dok društvene i ekonomske promjene ne uklone potrebu za poseban tretman žena po tom pitanju.“ U tom pravcu je zaključeno da „odluka Države i sredstva i način za ispravljanje nejednakosti nisu bili očigledno nerazumni da prekoračuju široko polje procjene koje se državi dozvoljava u oblasti socijalne i penzione politike.“ Osim toga, Sud je iznio zaključak da je “nemoguće odrediti bilo koji određeni trenutak kada nepravednost prema muškarcima uzrokovana različitim starosnim dobima za penziju prevladava potrebu za ispravljanjem nepovoljnog položaja žena““, navedeno je između ostalog u njihovom mišljenju.