Bivši predsjednik i premijer Crne Gore Milo Đukanović kazao je da su „bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori“ da je on ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici.
Đukanović je to rekao u intervjuu za „Pobjedu“, na podsjećanje da je predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na dan glasanja o njegovoj smjeni, optužio Demokratsku partiju socijalista i Đukanovića za direktnu političku i logističku ulogu u ratnim dešavanjima devedesetih godina. Mandić je tada rekao da bi se rat završio 1994. da nije bilo DPS-a i ponovio tvrdnju da je Đukanović slao gorivo u Republiku Srpsku kad je Milošević uveo sankcije na Drini.

„U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Istovremeno, vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom – mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni“, rekao je Đukanović.

Očekivano, kako je rekao, najglasniji je pokajnik koji treba da se opravda što je „predugo morao da glumi evropejca, lojalnog Crnoj Gori, četnički vojvoda Andrija Mandić“.

„Tobože, u nastupu kajanja što je kao predsjednik Skupštine Crne Gore ‘u svoje i u ime NSD’ uputio saučešće sinu presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, optužio je mene i DPS da smo krivci i za produžetak rata u Bosni i Hercegovini 90-ih. Mandić, najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk. Uplašen da bi ga taj telegram mogao koštati fotelje u parlamentu, u nadi da mu i ta lažavina može biti korisna u susret predstojećim izborima“, rekao je Đukanović.

Na pitanje otkud optužbe na njegov račun za genocid u Srebrenici, Đukanović kaže da je sve mogao očekivati od „te vrste ljudi“, ali ne i da upiru prstom u njega zato što je Vlada na čijem je čelu bio „komšijama iz Hercegovine dostavljala humanitarnu pomoć u vrijeme kad im je leđa okrenuo i onaj što ih je gurnuo u taj bezumni rat.“

„Oni žele da zamagle činjenice, čak i ključnu da se genocid u Srebrenici desio sredinom jula 1995. godine. I da je Haški tribunal detaljno istražio sve u vezi sa tim. A da je Skupština Republike Srpske duže od dvije godine ranije, 6. maja 1993. godine odbila Vens-Ovenov plan“, dodao je.

Podsjeća i da je međunarodna zajednica i nakon toga ozbiljno radila na zaustavljanju rata.

„Kontakt grupa u kojoj su bili predstavnici Amerike, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske predložila je novi plan koji je Skupština RS takođe odbila 3. avgusta 1994. godine. Već sjutradan Vlada SRJ je naredila prekid političkih i ekonomskih odnosa sa RS i zabranila njenom rukovodstvu ulazak u SRJ i zatvorila granicu prema teritoriji koju kontrolišu bosanski Srbi. Tribunal se veoma pomno bavio i odnosom Beograda i bosanskih Srba nakon uvođenja sankcija. Samo u slučaj ‘Perišić’ imao je skoro 4.000 dokaznih predmeta, a saslušano je i više od 100 svjedoka na prvostepenom suđenju. Utvrđeno je da je Vojska SRJ pružala veliku logističku pomoć Vojsci Republike Srpske (municiju, gorivo, rezervne djelove, obuku i tehničku pomoć). Utvrđeno je da je 1993, kada je odbijen Vens-Ovenov plan, 99,6 odsto budžeta RS dolazilo iz Beograda. Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije.“

Nije im, kako je rekao, za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima „pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici“.

„Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih ‘heroja’. Da ima i trunke istine u toj njihovoj zlomisli oni bi bili prvi koji bi me uzdizali“, rekao je Đukanović.
Kaže da Mandić, u žaru borbe za funkciju u Skupštini, kao da nije svjestan „svih gluposti koje izgovara“.

„Njegova tvrdnja da se rat mogao završiti ’94, mogla bi da sugeriše da je RS bez pomoći Crne Gore bila pred porazom, pred kapitulacijom. On, koji nema ni toliko političke hrabrosti da stane iza svog telegrama saučešća. Sam tvrdi da nije poznavao Ratka Mladića, pravdajući se da je saučešće uputio vođen crnogorskom tradicijom. Nije naša tradicija slanje telegrama kad umre neko koga ne poznajete. Ipak će biti da je kod Mandića u pitanju četnička ideologija, a ne tradicija.“

„U njegovu odbranu velikosrpski hor u crnogorskom parlamentu navodi da sam ja uputio telegram kad je umro Slobodan Milošević. To jeste tačno, ali postoji suštinska razlika. Prvo, Slobodan Milošević je umro prije izricanja presude u Hagu. Sem toga dugo sam ga poznavao, i značajno duže politički ratovao sa njim nego sarađivao. U tom slučaju bi se zaista moglo govoriti o tradiciji. Drugo, meni nije padalo na pamet da se ikome pravdam zbog toga.“

„Želim još da podsjetim da je sve počelo mnogo ranije, od jednog drugog Mandića, Momčila, bivšeg ministra u Vladi Republike Srpske, a prihvaćeno od strane zlomislećih ljudi u Crnoj Gori, u Srbiji i u RS. Kao osveta zato što je svojevremeno uhapšen u Crnoj Gori po potjernici BiH i predat njihovim organima. Anticrnogorsko djelovanje familije Mandića ima i porodičnu genezu. Što potvrđuje iskustvo iz sudbonosne beogradske ‘bitke za Nikšić’. Da završim porukom: Ne mogu oni svoju istorijsku ni aktuelnu sramotu prikriti ni onda kad posegnu za Đukanovićevim imenom“, kazao je Đukanović.

„Euro model je obrazac neodgovorne populitičke politike“

Nekadašnji premijer smatra da je „Euro model“ koji je najavio predsjednik Vlade Milojko Spajić „obrazac neodgovorne populističke politike“ koja, „nažalost, danas dominira u zapadnoj hemisferi globalne političke scene“.

„Može se slobodno reći i da to nije politika, nego prizemno politikanstvo, koje se u suštini svodi na otvorenu izborno-političku korupciju. Niko ozbiljan ne postavlja pitanje da li građani trebaju veće plate, penzije i socijalna davanja. Naravno da trebaju. Povećanje životnog standarda građana je najvažniji cilj svake, iole odgovorne ekonomske politike. Zapravo, to mora biti smisao bavljenja politikom“, ističe Đukanović.

Kaže da „iza ove tačke opšteg konsenzusa moramo uočiti demarkacionu liniju ozbiljne, kompetentne, nacionalno odgovorne politike i politikanstva, manipulacije i prevare.“

„Zastupnici i protagonosti ozbiljne politike će ljudima čijom budućnošću upravljaju u velikoj mjeri, objasniti da imaju plan sistematskog rasta ličnih primanja koji mora biti zasnovan na prethodno ostvarenom rastu produktivnosti i realno stvorenoj novoj vrijednosti. I ne zebem, građani će to lako razumjeti, jer ogromna većina njih baš tako živi. Veću potrošnju domaćinstva prethodno obezbijede većim prihodima.“

Drugi, kako je rekao, „avanturisti i prevaranti“ će ponuditi veća primanja, bez prethodnog stvaranja, sve dok ne ostvare svoj cilj, „a kad dođe račun za tu iluziju oni neće biti tu.“

„Takvom ponudom biračima pred izbore neodgovorna vlada se poigrava sa primarnim, egzistencijalnim porivom većine ljudi da nezavisno od rezultata rada ostvare bolje zarade i viši životni standard. Nema tu ništa novo i originalno u Euro modelu – to je dosljedni produžetak manipulacije lansirane programima Evropa sad 1 i Evropa sad 2. Igra se, dakle, egzistencijom građana i u krajnjem ugrožava opstanak države na čijem je čelu.“

„Kako to izgleda? Administrativno propisane veće plate bez pokrića u produktivnosti i realno novom društvenom proizvodu služe za lakše dobijanje bankarskih kredita i sva ta novčana masa povećava tražnju za robama i uslugama, što neizbježno podiže cijene i zahuktava inflaciju“, rekao je on.

Kaže da Vlada koja „ne mari za posljedice“ po nacionalnu ekonomiju zadovoljno trlja ruke, jer će od veće potrošnje naplatiti više PDV-a i time, makar za nekoliko mjeseci, obezbijediti isplatu predizborno obećanih plata i penzija.

„Kad shvate da ni tako naplaćeni PDV neće biti dovoljan, povećaće njegovu stopu. Podrazumijeva se, zaustaviće investicije jer je jedino važno da budžet izvrši ulogu računovodstva i isplati lična primanja. Kad se, opet neizbježno, pokaže da ni ti prihodi sa uvećanim poreskim stopama, ni ušteda zbog izostanka investicija, ni dugovanja privredi po osnovu izvršenih ugovora sa Vladom, ni kašnjenja u vraćanju PDV-a preduzećima nijesu dovoljni za isplatu primanja – opet će se zadužiti u inostranstvu.

„Što su tako očigledne i potpuno dogledne posljedice ovakvog avanturizma? Zaposleni i penzioneri će nominalno dobiti veću platu i penziju za koju će, zahvaljujući inflaciji moći da kupe manje roba i usluga nego ranije kad su njihova primanja bila niža. Jednostavno, puni krug u prazno“, kazao je Đukanović.

Hrvatska je državama članicama Evropske unije (EU) poslala dokument u kojem predstavlja svoju poziciju o otvorenim pitanjima sa Crnom Gorom, navodeći uslove koje Podgorica mora da ispuni prije nego što postane članica evropskog bloka, saznaje Radio Slobodna Evropa (RSE) iz diplomatskih izvora.

Kako navodi RSE, dokument je ostalim članicama proslijeđen početkom ove sedmice, a dio hrvatskih zahtjeva direktno je povezan sa zatvaranjem pregovaračkih poglavlja 23, koje se odnosi na pravosuđe i osnovna prava, i 31, koje obuhvata spoljnu, bezbjednosnu i odbrambenu politiku.

U dokumentu, u koji je RSE imao uvid, navodi se da ključna otvorena pitanja „moraju biti riješena prije nego što Crna Gora pristupi EU“.

Zagreb poručuje da je opipljiv napredak presudan za široku javnu, političku i parlamentarnu podršku u Hrvatskoj, uključujući ratifikaciju pristupnog ugovora sa Crnom Gorom.

Većina hrvatskih zahtjeva odnosi se na posljedice ratnih devedesetih godina i svrstana je u okvir Poglavlja 23, koje se, zajedno sa Poglavljem 24, smatra ključnim za oblast vladavine prava.

Među zahtjevima su obeštećenje hrvatskih državljana zatočenih u logoru Morinj,

očuvanje spomen-ploče postavljene na tom mjestu,

kao i promjena imena gradskog bazena u Kotoru, nazvanog po vaterpolisti Zoranu Gopčeviću koji je, prema hrvatskoj strani, bio stražar u Morinju 1991–1992. godine.

Hrvatska traži i rasvjetljavanje sudbine 14 nestalih hrvatskih državljana, uz punu saradnju crnogorskih vlasti, razmjenu informacija i pristup arhivima.

Među zahtjevima su i procesuiranje ratnih zločina, uključujući odgovornost po komandnoj liniji,

kao i rješavanje imovinskih prava hrvatskih porodica u Crnoj Gori.

Preostala dva zahtjeva odnose se na Poglavlje 31, koje Crna Gora, prema navodima RSE, ne može da zatvori od 2024. godine zbog protivljenja Hrvatske, nakon što je crnogorski parlament usvojio rezoluciju o Jasenovcu.

Zagreb traži povratak školskog broda Jadran. Prema navodima Hrvatske, brod je bio u Crnoj Gori na remontu kada je 1991. izbio rat, a pripada Hrvatskoj na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije iz 2001.

Drugi zahtjev odnosi se na granicu između dvije države. Hrvatska traži da Crna Gora potvrdi poštovanje nekadašnje granice između republika, u skladu sa principom uti possidetis juris, kao i da se potpiše ugovor o kopnenoj granici na osnovu tri postojeće karte.

Prema navodima iz dokumenta, Hrvatska bi nakon rješavanja pitanja kopnene granice bila spremna da redovno saziva komisije za razgraničenje na moru, bez utvrđivanja rokova za taj proces.

Hrvatska je u dokumentu istakla da je dosljedno podržavala evroatlantske integracije Crne Gore, uključujući ulazak u NATO, i da joj je ustupila hrvatski prevod pravnih tekovina EU vrijedan osam miliona eura.

Istovremeno, Zagreb tvrdi da su „neočekivani jednostrani potezi“ crnogorskih vlasti ponovo rasplamsali istorijske tenzije i doveli u pitanje široku podršku crnogorskom članstvu u Hrvatskoj.

Prema dokumentu, Hrvatska je Crnoj Gori još u decembru 2023. predala neformalni dokument (non-paper) sa spiskom otvorenih pitanja, koji je podijelila i sa državama članicama i Evropskom komisijom.

Bilateralne konsultacije održane su u januaru i maju 2025, a ministri spoljnih poslova dvije zemlje sastali su se tokom ove godine desetak puta, svaki put na inicijativu Zagreba.

„Nijedno od otvorenih pitanja još nije riješeno“, navodi se u dokumentu.

Hrvatska je poručila da želi da olakša, a ne da opstruira crnogorski pristup, i da su njeni zahtevi ograničeni, jasno definisani i ostvarivi.

(MINA)

Skupština Crne Gore tajnim glasanjem nije razriješila Andriju Mandića sa funkcije predsjednika Skupštine Crne Gore.

Za razrešenje glasalo je 37 poslanika, a protiv 41 poslanik.

Uručeno je i nađeno 80 glasačkih listića, od kojih važećih 78, a nevažećih dva.

Tokom glasanja Mandić je na mjestu na kojem sjedi zaokružio opciju na listiću, da bi kasnije kazao “Ja pogriješih, zaokružio sam ‘Za’”, a sekretar Skupštine Boban Stanišić mu je kazao: “Nijeste nego protiv. Protiv, vidio sam”.