Pozitivan, možda malo sanjar i društven. Baš tako sebe opisuje Serđan Baftijari, prvi Rom iz Crne Gore koji je nedavno magistrirao van naših granica i to na jednom od najprestižnijih evropskih univerziteta – Centralnoevropskom univerzitetu u Beču (CEU). I zaista, kada se osvrnemo na prošlost i na dostignuća tog uspješnog mladića, vidimo da u opisu greške nema.

Njegova upornost, motivacija, ali i želja da pomogne ne samo mladima iz svoje zajednice, već cjelokupnm društvu doveli su ga na pijadestal uspjeha, još jednom dokazujući da su prepreke tu isključivo da nas ohrabre i učine jačima, a nikako da nas skrenu s puta i udalje od zacrtanog cilja.

Baftijari, za kojeg s punim pravom možemo reći da treba da posluži kao primjer i ponos cijeloj Crnoj Gori, pozitivnim stavom i ambicijama usmjerenim isključivo ka dobrobiti svih „vodi“ nas kroz različite faze svog života – od izbjegličkog kampa na Koniku, do osnovne škole „Božidar Vuković Podgoričanin“, srednje škole „Sergije Stanić“, Fakulteta političkih nauka u Podgorici, te CEU univerziteta u Beču.

On za portal Dnevno poručuje da uvijek treba vjerovati u sopstvene mogućnosti i ostvarenje želja, ma koliko nam se one u datom trenutku činile daleke i nedostižne.

„Nakon osnovne škole nijesam planirao da nastavim obrazovanje“

Prvi koraci u obrazovanju za Baftijarija su, ne krije, bili izazovni. Osnovna škola „Božidar Vuković Podgoričanin“ na Koniku bila je prva, ali možda i najteža stepenica ka današnjem zvanju.

„Bilo je izazovno pogotovo u osnovnoj školi, jer ja sam sa Kosova a izbjegli smo u Podgoricu. Tada, u tim uslovima bilo je jako teško pogotovo zbog života u Kampu, zbog okoline kakva je tada bila i činjenice da nije imalo mnogo učenika iz romske zajednice, pogotovo onih koji su pohađali matičnu školu ‘Božidar Vuković Podgoričanin’. Imao sam i malo problema sa drugom djecom’, prisjeća se Baftijari.

Nakon završenog prvog razreda, prebacuje se u područno odjeljenje. Tu završava drugi, treći i četvrti razred, a nakon toga se opet vraća u matičnu školu gdje privodi kraju osnovno obrazovanje.

„Tada nas je bilo troje Roma u odjeljenju, ali do osmog razreda su odustali i bio sam jedini iz te moje generacije koji je nastavio do kraja. Bilo je raznih situacija od petog do osmog razreda, ali moji roditelji i moja razredna Hatema Kajošaj, koja mi je predavala crnogorski jezik, odigrali su ključnu ulogu u tome da završim osnovnu školu“, navodi naš sagovornik.

Od „nećeš izdržati ni do tromjesečja“ do jednog od najboljih u generaciji

Nakon sticanja osnovnog obrazovanja ne krije da je planirao da odustane od daljeg usavršavanja. Želio je tu da stavi tačku i da se okrene ka nekom drugom pravcu. No, upravo je jedan događaj namijenjen mladima bio „okidač“ da se predomisli.

„Nisam planirao da nastavim obrazovanje, jer moje iskustvo nije bilo dobro i nisam imao nešto mnogo drugara do kraja osnovne škole. Onda sam se prijavio u ljetnju školu koju je organizovao ‘Forum mladih i neformalna edukacija’. Oni su radili ljetnje kampove i na jednom od njih govorili su o stereotipima i predrasudama. Imali smo tu ‘role playing’ odnosno igranje uloga i u svim situacijama sam se pronalazio. Vidio sam da je taj nejednak tretman u odnosu na druge upravo zbog toga što dolazim iz romske zajednice. Tu sam prelomio da želim da idem putem obrazovanja, da želim da promijenim tu sliku i da kažem da, samo zato što pripadam jednoj zajednici, ne mora da znači da ne mogu da uradim nešto ili da sam manje vrijedan. I ne mora da znači da su možda druga djeca iz romske zajednice manje vrijedna i sposobna u odnosu na druge, ukoliko im se pruži prilika“, kaže sagovornik portala Dnevno, koji je nakon toga, ipak, odlučio da edukaciju nastavi u srednjoj školi „Sergije Stanić“.

„Nisam naišao na adekvatan prijem od tadašnjeg direktora škole. Iz ove perspektive ne mogu da vjerujem da je jedna takva osoba mogla da radi kao prosvjetni radnik. Meni je na startu rečeno da bi bilo bolje da odaberem neku drugu školu i da neću tu moći da izdržim ni tromjesečje, jer je jako kompetitivno. Gledalo se drugačije na mene, a na kraju sam bio jedan od najboljih u generaciji. Moram, zaista, da pohvalim profesore sa kojima sam imao saradnju i ostali su mi u najljepšem sjećanju, pogotovo moja razredna Marijeta“, prisjeća se Baftijari.

Vjeruje da je u tom periodu imao sreće, jer koliko god da je bilo prepreka, bilo je i profesora koji su mu pomagali da ih prevaziđe.

„Nakon srednje upisao sam Fakultet političkih nauka u Podgorici. Završio sam Međunarodne odnose i dipomatiju, a uporedo sa prvom godinom počeo sam da radim. Tako sam uporedo studirao i radio. Bio sam, takođe, dosta aktivan u romskom civilnom sektoru i radio sam na unapređenju položaja mladih nevezano jesu li iz romske zajednice ili ne“, iskren je naš sagovornik.

Centralnoevropski univerzitet kao testiranje sopstvenih granica

Upravo ga je taj aktivizam, kako navodi, i ohrabrio da iskuša svoje mogućnosti i proba da upiše master studije na prestižnom Centralnoevropskom univerzitetu u Beču.

„Krenuo sam rano da radim, ali isto tako i rano da se uključujem u cijelu priču oko aktivizma, da zagovaram bolji položaj moje zajednice, ali isto tako i položaj uopšte mladih u Crnoj Gori. Htio sam da prvenstveno u toj oblasti dam doprinos. Kroz rad u civilnom sektoru uvidio sam da je najveći problem što zajednica iz koje dolazim živi na margini društva i nikako da izađe iz tog začaranog kruga siromaštva. Smatram da se moraju kreirati bolje politike koje će dati više efekata. Da imamo zaista nekoga iz romske zajednice koji će sa drugima, naravno, raditi na politikama koje će bolje oslikavati same potrebe romske zajednice“, dodaje Baftijari.

Ne krije da iz Beča nosi samo najljepša iskustva, te da je upravo razvoj kritičkog mišljenja nešto po čemu se tamošnji sistem obrazovanja razlikuje od našeg.

„Iskustva su nevjerovatna u pozitivnom smislu. Na tom univerzitetu studenti su iz svih krajeva svijeta. Imao sam kolege sa afričkog kontinenta, iz Azije, Amerike… Sa tog aspekta nevjerovatno je koliko se čovjek obogaćuje na ličnom planu. I uopšte komunikacija sa studentima, ali i profesorima je drugačija. Taj odnos profesor – student nije kao kod nas. Drugačiji je pristup profesora prema studentima i tretiraju se jednako, nema hijerarhije. Svi su kolege i gledaju samo kako jedni drugima mogu da pomognu“, kaže naš sagovornik i dodaje:

„Druga stvar je što se kod nas u procesu formalnog sticanja obrazovanja više fokus stavlja na to da se gradivo, ne bih rekao nauči napamet, ali ipak usvoji sa ne toliko razumijevanja. Ne razvija se kritička misao, a tu je najveća razlika. Ovamo gdje sam studirao uče te da razmišljaš svojom glavom, da vidiš gdje je problem i kako to da se prevaziđe, što baš i nije slučaj u Cnoj Gori.